Nakon dva prethodna članka o dojenju imam potrebu da napišem i treći, kojim ću završiti „trilogiju“ na ovu temu. U prethodnim člancima sam samo dotakla, a sada želim malo detaljnije razraditi priču koja je, verujem, škakljivija i kontraverznija od drugih – dojenje deteta nakon godinu dana i duže.
Iz nekog razloga, na našim prostorima i na prostorima mnogih zemalja zapadnog sveta je tokom 20 veka vladao trend da se dete ne treba dugo dojiti i da je najnormalnija stvar da majka odvoji dete od dojenja oko prvog rodjendana ili malo ranije ili malo kasnije. To je ostalo upisano kao kod tradicije u programima naših majki i baka, kao i druge podrazumevajuće navike na primer rano navikavanje na nošu i ne navikavanja bebe na ruke. Jako malo tadašnjih majki je razmišljalo o tome kako su to radile njihove prabake i čukunbake, a još manje kako su radile majke iz drugih kultura i civilizacija. Današnje majke imaju pristup mnogo širem spektru informacija, kao i više interesovanja i radoznalosti. Tradicije su ionako srušene, a mnoge nekada nepoznate informacije postale dostupne. Ništa se više ne podrazumeva samo zato što je nekoliko generacija tako živelo i radilo. Sve može da se dovede u pitanje, i dovodi se. Odgovornost za pružanju znanja nije više samo na institucijama i autoritetima. Posedovati znanje i informisati se je postala lična odgovornost svakog pojedinca.
Hajde da krenemo od naših prostora. U ovom tekstu, koji iznosi isečke iz knjige „Predstava o detetu u srpskoj kulturi“ Srpska književna zadruga, Beograd 1991, opisuju se običaji, verovanja i navike o dojenju na našim prostorima tokom srednjeg veka i kasnije. Ako zanemarimo same procese i verodostojnost raznih magijskih običaja koji se opisuju, ono što je uočljivo je koliko je tadašnjim majkama bilo važno da doje svoju decu, pa su pribegavale svim mogućim sredstvima da to obezbede, uz podršku čitave zajednice. A o dužini dojenja govori sledeći citat: Dete se obično doji godinu ili dve dana, katkad i duže. „Dijete sisa kod pravoslavnih, ako mati ne ponese drugo dijete, do trećijeh časnijeh posta. Onda ga odbijaju jer, vele, da treba i ono da posti“, piše Luka Grđiđ Bjelokosić. U Gruži se dete doji godinu dana, a ako je bolesno, doji se i duže. Ako majka ima dovoljno mleka, ona, u đevđelijskoj kazi, doji dete jednu, pa i dve godine. Dete, piše Tešić, majka doji dve godine, a ako bi ga i dalje dojila, ono ne bi sisalo majčinu nego „Hristovu krv“, a od toga „ništa grđe nema“.¹ U nekim krajevima dete se doji i po dve do ti godine. „U Srbiji majke doje djecu obično dvije godine; trećijeh posta nesmiju ga više dojiti bez dopuštenja popova. U Crnoj Gori doje ih tri godine, i tek četvrte moraju imati dopust od crkve; kada to dobiju, doje djecu i pet do šest godina“, piše Vuk. U Kragujevačkoj Jasenici smatra se da je najbolje dojiti dete do tri godine.
Izuzetno, dojenje može da traje četiri, pet, šest, na i svih dvanaest godina! U Skopskoj Crnoj Gori, piše Atanasije Petrović, „nisu retki slučajevi da se dete odbije u četvrtoj pa čak i u petoj godini, a nekad sisa dok se samo ne odbije“. Dešava se da dete ima i pet godina, da već čuva koze, pa krišom od sveta ide kući da sisa. U Nišu, beleži Miodragović, neko dete je sisalo sve do svoje dvanaeste godine.”
(http://www.detinjarije.com/dojenje-u-narodnim-obicajima-i-verovanjima/)
U Indiji je normalno da majka doji dete više godina, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. U svim tradicionalnijim zajednicama širom Azije, kao i u primitivnim zajednicama širom Afrike, takođe. U većini drevnih kultura, kao što su Egipat, Rim i Grčka dojenje se visoko poštovalo i bilo ohrabrivano. Na području Zapadne Evrope tokom srednjeg veka pripadnice viših staleža su počele smatrati dojenje previše prostim činom i nastao je običaj da decu doje plaćene dojilje umesto majki. Taj običaj je naprasno prekinut oko 18 veka kada je došlo do prevelikog mortaliteta odojčadi za šta se pretpostavljalo da je kriva upravo praksa plaćenih dojilja, i počelo se iznova ohrabrivati da majke doje svoju decu. (http://www.djeca.org/index.php/sve-o-djeci/teme/dojenje1/319-povijest-dojenja)
A onda je nastupila industrijska revolucija u 19 veku, koja je počela uvoditi promene u statusu žena, zatim sledi sve veća ženska emancipacij u 20 veku i zajedno sa tim sve ređe i kraće navike dojenja. Krajem 19 veka je proizvedena prva formula – veštačko mleko koje je bilo namenjeno ishrani dece u sirotištima kojima je pretila smrt od gladi i bolesti, a ne za široku potrošnju. Jedan vek kasnije, u drugoj polovini 20 veka je počela masovna proizvodnja i upotreba veštačkog mleka kao zamene za majčino mleko.
Ovaj kratki istorijski prikaz pokazuje da je praktično samo tokom dva protekla veka dojenje izgubilo na svome značaju i dužini, ako izuzmemo praksu srednjovekovnih gospođa koje su prepuštale dojenje svoje dece plaćenim dojiljama dok su one imale pametnija posla i visoko razvijenu potrebu da održavaju svoje grudi u zavidnom, čvrstom obliku. Mislim da nećemo pogrešiti ako zaključimo da je današnja sveopšta praksa neka vrsta ponavljanja tog trenda, samo što umesto plaćenih dojilja koristimo plaćene formule. Međutim, kao što se masovno korišćenje dojilja nije pokazalo najzdravijom varijantom, tako je pitanje kakve će globalne posledice doneti masovno korišćenje formula za ishranu u najranijoj dobi deteta… a mnoge posledice se već pokazuju. Evo jednog teksta koji razotkriva pozadinu svega ovoga (najviše mi se sviđa poređenje formule sa brzom hranom za bebe – ono što je industrijska hrana u odnosu na celovitu zdravu ishranu, to je isto formula u odnosu na majčino mleko): http://www.djeca.org/index.php/sve-o-djeci/teme/dojenje1/396-marina-males
Uporedo sa nametanjem materijalizma i profitne svesnosti koja donosi opštu degradaciju vrednosti, morala, ljudskosti i etike pojavljuje se i talas koja ide protiv struje, jer, hvala Bogu, ravnoteža mora da postoji – sve više ljudi se vraća prirodi, jednostavnosti, samodovoljnosti, povezanosti sa celinom, duhovnosti. Sve više žena iz te struje shvata važnost isključivog dojenja u prvim mesecima života bebe i važnost višegodišnjeg dojenja deteta, kao i važnost prirodnog vođenja trudnoće i prirodnog porođaja. Šta ustvari znači prirodna briga o detetu? Za mene to znači pre svega pratiti ritam detetovog razvoja i pružati mu brigu i podršku u skladu sa tim prirodnim ritmom, a ne u skladu sa pravilima koja mi ili neko sa strane nameće. Detetove fiziološke funkcije kao što su pokretanje, hodanje, pričanje, sisanje, pražnjenje creva su usko povezane sa emotivnim funkcijama, kao uostalom i kod odraslih, samo što je kod malog deteta to mnogo jače i jasnije izraženo. Dete ima potrebu da sisa i to je izvor njegovog opstanka jer u početku je to jedini način na koji dobija hranu. Osim što zadovoljava bebinu potrebu za hranom, sisanje istovremeno za bebu znači izvor sigurnosti i brige, jer je potpuno bespomoćno i oseća se najudobnije u toplom zagrljaju uz grudi koje mu pružaju hranu za opstanak. Ta potreba za sisanjem, fiziološka i emotivna, ne prestaje nužno sa prvim rođendanom. Svi znamo da puno dece sisa dude varalice, flašice, prstić ili ćebence do kasnih godina svog najranijeg detinjstva – do pete pa čak i šeste godine. Svi se moraju složiti da je potreba za sisanjem prirodna potreba deteta. Pa ako može da sisa cuclu ili prst, zašto ne bi moglo da nastavi sa sisanjem majčinih grudi? U čemu je ta toliko šokantna razlika između majčinih grudi i cucle/prstića? A pritome sisanje cucle i prstića loše utiče na formiranje zuba i desni, dok sisanje majčinih grudi utiče povoljno na formiranje zuba i desni. Ali tu sad postoji čitav niz razloga koji „se podrazumevaju“. Većina tih razloga su samo mitovi, navike nastale ne ranije od prošlog veka, a smatraju se „prirodnim i podrazumevajućim“ normama jedne civilizovane žene. Neki od najučestalijih mitova su sledeći:
Majčino mleko nema više nikakvu hranljivu vrednost nakon godinu dana. Netačno! Iako ima nekih pedijatara koji će ovo potvrditi, to je netačno i stvarno je šteta da takvi pedijatri još uvek rade i da ne obrazuju sebe u skladu sa naučnim napretkom. Svaka obrazovana savetnica za dojenje će reći da to nije tačno, i da majčino mleko ima još i te kako puno hranljivih i zaštitnih komponenata da ponudi svome detetu. Imuni sistem kod malog deteta je još uvek u razvoju, kao i nervni sistem. Tek oko šeste godine detetov imuni sistem dostiže razinu imunog sistema odraslog čoveka. Kroz majčino mleko dete dobija imunoglobin i nutrijente i nakon prve godine dojenja. Dete koje sisa prvih godina života je otpornije na infekcije i bolesti od deteta koje ne sisa – ovo sa sigurnošću mogu potvrditi iz iskustva sa svojom decom, i sa decom prijateljica koje su više godina dojile svoju decu. Jedna prijateljica je mlađe dete dojila četiri godine, a zbog druge trudnoće je prestala sa dojenjem starijeg deteta kad je imalo osam meseci. Ona mi je lično potvrdila da postoji velika razlika u imunitetu između dva deteta, i da otprilike pet infekcija koje bi zadesile starije dete su mlađe dete zaobilazile. Kako je to moguće ako je majčino mleko nakon godinu dana prazno kao voda? Detaljnije informacije o sastavu mleka u drugoj godini i o još nekim mitovima vezanim za dojenje možete pronaći u ovom tekstu na engleskom: http://theparentingpassageway.com/2009/01/03/extended-breastfeeding-breastfeeding-beyond-a-year/
Dete koje dugo sisa neće dovoljno jesti čvrstu hranu. Netačno! Kako dete raste prirodno će da mu raste apetit i majčino mleko neće zadovoljavati sve njegove nutritivne potrebe. Ako dozvolimo detetu da se kroz ovaj proces jedenja kreće prirodno i svojim tempom, sigurno neće biti takvih problema. Dužnost roditelja je da nudi zdravu i raznovrsnu hranu, i da ograničava nezdravu i štetnu hranu. Nema nikakve potrebe za forsiranjem deteta da jede, ali moramo biti postojani sa obrocima i uvek nuditi hranljive i što ukusnije obroke, iznova i iznova. Ishrana je tema za sebe, i mnoga deca koja ne sisaju imaju probleme sa ishranom zbog raznoraznih razloga. Ako dete koje i dalje sisa ima problema sa ishranom treba prvo proveriti da li su ovi faktori ispunjeni: Da li su obroci redovni? Da li se nude kvalitetni i zdravi obroci? Da li su u skladu sa detetovim ukusom? Da li dete jede veštačke slatkiše i brzu industrijsku hranu? Da li se roditelji zdravo hrane i da li imaju zdrave navike? Ovo su mnogo češći razlozi problema sa ishranom nego dojenje. Ako obezbedimo sve pomenute uslove na što kvalitetniji način, sisanje sigurno neće biti smetnja normalnoj ishrani. Moje mišljenje je da forsiranje deteta da jede donosi kontra efekat. To znači da opet idemo protiv prirode, da nemamo veru u detetovu unutrašnju ravnotežu. Nijedno dete neće gladovati, i uglavnom će želeti hranu koja mu je baš potrebna. Naravno, ako dete ide u neku krajnost, što je moguće naročito kada malo poraste i postane zaneseno određenim ukusima, trebamo to ograničiti i vratiti u ravnotežu.
Dete koje dugo sisa će postati previše vezano za majku i nedovoljno samostalno. Netačno! To što je dete od tri, četiri ili pet godina vezano za majku, sa sisanjem ili bez sisanja, je najnormalnija pojava. To ne znači da će takvo ostati i u tinejdžerskom dobu. Opet verujemo prirodi: kao što je naučilo da samo hoda, kao što je naučilo da samo jede, kao što je naučilo da samo obavlja nuždu, tako će naučiti da samo reguliše svoje emocije i da se samo snalazi u prostoru i među drugom decom. Koliko to osamostaljivanje traje zavisi od jednog do drugog deteta. Zašto taj proces treba požurivati? Uglavnom ne zbog deteta nego zbog roditelja, koji moraju da rade, koji nemaju dovoljno živaca biti stalno sa detetom, i koji se osećaju neugodno zbog te zavisnosti koju dete oseća prema njima. Ali sa gledišta deteta nema ništa loše ili nazadno u potrebi da bude stalno uz roditelja, i u otporu da budu samo ili sa osobama koje mu nisu bliske. Ne zaboravimo da deca doživljavaju svet drugačije nego odrasli, da mogu imati mnoge nerealne strahove i burne reakcije oko običnih stvari. Deci ispod sedam godina je potrebna pomoć u procesiranju emocija i iskustava kroz koja prolaze, i često im je potrebna uteha i utočište kod roditelja ili osobe koja brine o njima, zato što je osnovna ljudska potreba upravo sigurnost. Sisanje ispunjava sve ove potrebe deteta – SISANJE NIJE UZROK OVIH POTREBA NEGO UPRAVO ODGOVOR NA NJIH. Ono što ja smatram prirodnim roditeljstvom je da dopustimo detetu da prođe kroz sve svoje emocije, i prijatne i neprijatne, bez potiskivanja i sa utočištem koje je uvek dostupno. Sisanje je divan način da dete pronađe to utočište, da se smiri kad je uznemireno, da ublaži temper tantrume kroz koje prolazi, da lakše podnese bolesti, strahove i bilo koje druge izazovne situacije, kao i da razvije duboki unutrašnji osećaj sigurnosti i pripadnosti koji su osnova zrelosti. Svi mladići i devojke za koje znam da su dugo sisali kao deca pokazuju normalan stepen samostalnosti i snažnu emotivnu stabilnost. Takođe sam primetila da zadržavaju dobar i blizak odnos sa majkom tokom tinejdžerskog doba i kasnije, što smatram velikim plusom i jednim od ciljeva svoga roditeljstva.
Ako nam trebaju dokazi autoriteta, evo ih:
Svetska Zdravstvena Organizacija preporučuje da majke doje svoju decu minimum do druge godine, a i kasnije ako je na „obostrano zadovoljstvo“.
UNICEF preporučuje da majke doje svoju decu do druge godine.
Priznata naučnica antropologije Dr Katherine Dettwyler je napravila istraživanje o dužini dojenja kod ljudi u poređenju sa ostalim sisarima, i njen zaključak je da kod ljudskog „mladunčeta“ biološko vreme za prekidanje dojenja varira od druge do sedme godine života. (http://www.naturalchild.org/guest/katherine_dettwyler.html)
Moja obzervacija je da postoje dva glavna razloga zbog kojih majke u današnjem modernom društvu odbijaju da doje svoju decu na duže staze. Prvi razlog su finansije i emancipacija. Da bi ispunili zahteve koje nameće potrošačko društvo uglavnom je potrebno da privređuju oba roditelja, naročito u zemljama trećeg sveta kao što je naša. Čak i ako to nije nasušna potreba, skoro je redovna pojava da majke ne žele da se odreknu karijere zbog majčinstva. Jer, da se razumemo, dojenje deteta na duže staze jeste zahtevan posao i traži više posvećenosti i odricanja – više smo potrebni detetu koje sisa nego onome koje ne sisa, što znači manje vremena za sebe i za ispunjavanje ličnih potreba. U današnjem društvu je to maksimalno otežano jer nema takve podrške proširene porodice kao u tradicionalnim društvima, jer je životni ritam veštački ubrzan, jer se više od zajedništva ceni individualizam. Sećam se scene koju sam puno puta viđala po indijskim selima – majka sedi u dvorištu i doji dete, dok oko nje trčkara još nekoliko bosonoge sitne dečice, zajedno sa komšinicama i njihovom dečicom, svi osmeh od uva do uva. A nije da ta majka nema puno posla. Još kako ima: kuvanja, čišćenja, hranjenja domaćih životinja, ručno pranje veša na jezeru ili reci… Jedino što nema žurbe, nema sata koji zlokobno otkucava i podseća da ćemo zakasniti, nema termina za vrtić, kurseve, radionice i igraonice. U okruženju stresa i žurbe je stvarno teško i mučno dojiti, pa čak i brinuti se o deci. Na žalost, to je realnost većine danas, ali oni iz „suprotne struje“ polako shvataju da to nigde ne vodi i svesno usporavaju i prizemljuju svoje živote, vraćaju se Maloj kući u preriji, a ako ostaju u gradovima postaju umetnici ležernog životnog stila.
Drugi razlog je preterano isticanje seksualnosti koje je poput manije modernog društva, i zbog kojeg se na ženske grudi mnogo više gleda kao na seksualni simbol nego kao na nosioce hrane za bebe. Iz te perspektive je dojenje „velikog“ deteta nešto poput smrtnog greha, a uopšte uposliti grudi da doje nekoliko godina velika uvreda prema mužu i ideji telesne zategnutosti koja je zasela na presto svekolikih medija. Ako se žena uspe trgnuti iz te sveopšte iluzije koja je kreirana iz čisto profitnih razloga, koja nema nikakve veze sa obećanom srećom pa čak ni u seksualnom životu (ako je savršen telesni izgled garancija životne sreće zašto se onda Merilin Monro ubila?), i ako se poveže sa svojim telom, osećanjima i prirodnim tokovima u sebi, shvatiće da je dojenje prirodan proces koji je izuzetno zdrav, da je dojenje odnos intenzivne telesne i emotivne bliskosti bez izvitoperenih ideja o seksualnosti, da je dojenje čin davanja i primanja ljubavi u najčistijoj ljudskoj vezi od pamtiveka – vezi između majke i deteta.
Svoju priču je i na ovom sajtu podelila Tamara- Malinina i Gabrijelova mati
Ovo je njen treći tekst na temu dojenja a ukoliko želite da saznate više o povezujućem roditeljstvu pogledajte njen blog
1 Comment
Leave your reply.