Krenuću od toga da ja i dalje dojilm (prestajem lagano) i smatram da sam imala uspešno dojenje bez grama dohrane za koju ne mislim da je loša!
Mi smo bili u bolnici pet dana, beki je imao žuticu, njih uvek kljukaju tamo u bolnici sa dohranom, kad smo došli kući sam razmišljala kako ću to da izvedem oko hranjenja i vratim ga na fabrička podešavanja.
Prvo sam nastavila da pratim to kako je bilo hranjenje u bolnici na koliko sati, možda je bilo 2x da sam ga budila (jer bebe koje imaju žuticu duže spavkaju i teže se bude), beba se budila i češće plačući.
Problemi: jedva ga namontiram na siku, boli me dok vuče u nekim momentima kao da mi neko seče bradavicu nožem, dok se nisu namestile bradavice (posle 1,5 mesec je prestalo da me boli dok sisa) boli, plače on, plačem i ja. I tako.
Taman ga podojim, zadrema, probudi se posle 15 min, ja vec u panici, pipnem grudi- nemam osećam da mi je dušu posisao, i kažem mužu. jbt nemam više, nemam. Hajde nunaj ga, onda on nuna tako 15-20 min recimo beba se umiri zaspi, spava 10-15 min i opet plače, ja popizdim i kažem ajde daj ga, razmišljam koja me manje boli i nekako jedva ga nakačim i stisnem zube i tako, preko dana do nekih 17h i nekako sam preživljalala ali posle i celu noć muka. Sve kažem, sutra je novi dan, ajde izdrži do jutra.
Generalno, bilo je momenata da spoji 3 sata ali češće je bilo ovako da se često budi do drugog meseca. I sad to tako ludilo trajalo jedno tri dana borbe od kako smo se vratili iz porodilišta i već ponestaje snage, počnemo da se pitamo dai imam mleka, jel on gladan, patronažna svaki dan kad dođe viče daj mu dohranu, daj mu dohranu, gladan je lepše će spavati i.bla bla. Mužu je valjda više žao da me gleda kako plačem i dojim i nekad jauknem kad zaboli više nego što me inače boli i ja počnem da se kolebam, pričam sa mamom, mama me podrži i kaže ma samo mu daj da sisa krenuće to lepo (nije imala problema i nije je bolelo nikad kad je dojila pa nije mogla da razume tu bol). Svekrava isto kaže možda je gladan i ovako muž ode i kupi kutiju dohrane po savetu patronažne (i dan danas imam tu kutiju nismo ni otvorili)
N. pocne da se savetuje s drugarima kako da pomogne svojoj ženi, oni krenu sa savetima silikonskih bradavica, dude (koje smo uzeli posle jedne očajne neprospavane noći, ali beki nikad nije hteo dudu, dali zato što odmah nismo krenuli s tim, nemam pojma). Ja već u haosu u glavi, a stava sam da svaka mama ima dovoljno mleka za svoju bebu, šta da smo u 18 veku, šta bi onda radila, bla bla, išla sam hvala bogu u školice i znam da treba da se uspostavi laktacija, to je duži proces, da treba vremena da beba počne da pravi dovoljno mleka, ali svejedno, cela situacija me poljulja naravno, pošto sam uporna ko konj valjda, onda sam uradila ovako:
Zovnem ja moju savetnicu Jasminu Lolin, koju sam upoznala u školici, rekoh ajd da je zovem, kazem N, ajd da ja nju zovem da dođe da proveri dali sve radim kako treba, ako treba dohrana i ona mi to kaže njoj verujem žena se time bavi sve je ok.
Došla je, kaže mali sisa odlično (možda je skontao u porodilištu pošto sam ga puštala i po pola sata na jednoj siki da bude pa smo zajedno vežbali, zapravo nisam imala snage da ga prebacim na drugu i plašila se pošto je bio mekan ko jastuče. Posle podoja sam drugu siku izmlazavala i vežbala rukovanje pumpicom sticajem okolnosti), savetovala me je da mu malo vučem (lagano) bradu na dole da nauči da otvara više usta i super. Izmerila bebu, kaze ok je dobio (iskreno zaboravila sam koliko bebe na nedeljnom nivou dobijaju na kilaži, lupicu 200gr, e on je bio malko ispod toga al tu negde u granicama normale) i rekla mi sledeće da pratim kako bi znala dali beba dovoljno rucka. Pošto se bebe ne bude samo da bi jele iako im je sika pored hranjenja i uteha na neki način, uspostavlja se povezivanje sa mamom, tek se beba odvojila i njima je sve to haoticno odvajanje, bla bla ta psihologija i veoma važan podatak da beba češćim sisanjem pravi sebi mleka, pa onda uspori pa ponovo i tako neko vreme. Dala nam je savet da brojimo mokre melene i kad je kakio, pa smo mi to jedno mesec dana odprilike do prve kontrole i radili.
Ako redovno beba piški i kaki i dobija na težini to je pouzdan znak da dovoljno ručka.
Meni je beki napravio ragade pa sam se malo napatila s tom dojkom ali nisam odustajala. Možda misliš da smo ludi ali nije nas mrzelo, kažem ja sam uporna ko konj, htela sam sve da pokušam pa tek onda kad stvarno nema dalje, dohrana.
Pogledaj ti ova buđenja iz dnevnika, ludilo jedno!
I slušaj ovo što piše + 20ml + to je moje mleko sad ću ti objasniti. Posle sam pisala i koliko je dugo sisao, to mi je isto nešto značilo.
Da, jedna dojka mi nije imala ragadu druga jeste, i onda sam ovako, odprilike se pomalo izmuzem nekad iz više puta pošto ne smeš da preteruješ, jer može da ti krene naglo nadolaženje mleka valjda i više nego što bebi treba, sve umereno i paziš da se ne muzeš pre nego što se beba probudi. Mada kad sam imala ragadu, onda sam ja s pumpicom izvlačila mleko iz te što ima ragadu, tako mi je bilo lakše, a drugu koja je bila ok davala njemu uvek posle flašice. Nemoj se plašiti ako ti se raskrvari bradavica i beba povuče to, neće ništa biti bebi.
Znaci probudi se beba, ja mu dam flašicu sa koliko god da sam izvukla, i posle toga dam mu drugu siku da nastavi i da se uspava- zašto: da se ne navuče na flašicu. Nismo ni dudu koristili, izbegavali smo te silikone.Sad kad ima 13 meseci i uspavljuje se bez dude već isto toliko, zahvalna sam sebi i N. iz prošlosti na trudu.
Kako vidis po beležnici kakenja, piškenja i hranjenja. Posle 2-3 nedelje se malo smanje ta buđenja.Pogledaj i koliko sam izvlačila i koliko se budio. Znači beba je sposobna prirodno da pravi sebi mleko i napravi neki raspored vremeno , samo je prati i veruj svom osećaju.
Masiraš malo kanale od gore prema dole pogotovo ako te bole dok se ne razrade- nemoj time da se opterećuješ- ja se nisam nešto puno masirala, niti kad su mi bile ok dojke ni oko minutaže koliko sisa koju, svakako ce beba sisati obe, ako ne ispumpaj pumpicom i neće doći do upale big deal. Golicaš, budiš, češkaš da ručka što više, dok ti ne otpadne ruka. Šalim se za ruku
Znam da sam se nekih deset dana budila i navijala sat jedno pola sata pre mališe da izmuzem tu jednu s ragadom, koliko mogu, još sam imala onu mehaničku pumicu, električne su bolje kontam. (Svaki put dok sam se izmlazavala sam govorila sebi „Sad mi je jasno zašto neke žene daju dohranu i odustanu. I to je skroz ok, ne osuđujem ih.) I ako slučajno dobiješ temperaturu, hoće to kad ti nadolazi mleko, slobodno možeš da dojiš ako imaš temperaturu, to sam naučila od jedne mame štreberke koja mi je bila velika, ogromna podrška.
Smejaces se al toliko sam bila očajna da uspem u tome da sam svaku kap čuvala, dok se izmlazavam na toj jednoj dojci krene da kaplje po malo mleko na drugoj, onda ja uzmem onu sterilnu bočicu za mleko iz apoteke- širu onu, nagnem se, nalaktim na kuhinjskom elementu, naslonim kuk i nanišanim da kaplje u bočicu i tako nakupim verovala ili ne i 10 ml što veruj mi u tim momentima kad se mučiš je vrh, ful inženjerski pristup rešavanju problema.
I tako neko vreme, naravno plakala sam i dojila i dalje, opet smo se poljuljali u nekom momentu ne sećam se kako i zbog cega, valjda jer svako ima neko iskusvtvo i mišljenje pa jebem li ga, onda sam opet zvala savetnicu, koja je bila, proverila sve i umirila me, rekla da je sve u redu i tako je i bilo, posle mesec dana su mi prestajali bolovi, stavljala sam one hladne komprese (strava su) i po jako malo se mazala onim lanolinom (al to jako malo i pažljivo koristi jer jako smekša bradavice, a to nije dobro zbog ne znam ni ja cega) i onda posle mesec i po skroz je bilo mnooooogo drugačije, čak sam počela i u javnosti da dojim i isplatilo se. Prestala sam da cmizdrim.
Eto, kao zaključak, šta bih ja i sebi stavila iz ovog iskustva za neku sledeću bebu i dojenje je: hvataj se za činjenice, izmeri jednom nedeljno bebu ako si skeptična, piši tih mesec dana, ne moraš u minut ko ja, verovatno sledeći put neću toliko precizno , al pisaću opet ako treba koliko piški i kaki i koliko jede da bi mogla da skontam neku logiku i stvarno na osnovu toga procenim dal treba dohrana ili ne. Jako bitna stvar je obavezno jedi redovno, capkaj užinice i dosta tečnosti! Ja sam pazila i na ishranu, nisam jela teške začinjene stvari jer sam se negde informisala da to može uticati na grčeve, pa ne znam dal je to pomoglo. Držali smo ruku na stomačiću da grejemo isto, jer smo čuli da to pomaže i nekako su laganije prošli i ti grčevi.
Jesmo, koristili smo ono standard neke kapi al sam testirala u 2 navrata, šta se dešava kad prestanem s korišćenjem istih na dva dana i ništa nije bilo drugačije. Posle drugog testiranja smo prestali da dajemo. Znači prestali smo tamo negde oko trećeg meseca.
Eto, to je moje iskustvo i mišljenje, naravno, nije smak sveta ako i pređes na dohranu, htela sam ti napisati kako sam se ja izborila, i da te bodrim ako imaš želju kao i ja da dojiš.
Kažu komentari drugih majki kad im ispričam kraću verziju iskustva „Ženo pa ti si se baš posvetila!“ – Jesam i dalje se tako posvetim svim problemima, nekako mi nije žao, bude mi jako teško nekad i rasplačem se i sve se to smanjuje vremenom, al ima mi svrhu ️ To je mama jel!
13 mesec i dalje dojim, od osmog meseca smanjujem i prestajem, jedan korak napred, nazad dva, prehlade, korona, upale pluća, sve to poremeti pa izpočetka, al u tim trenucima kad beba nema apetit i ne pije vodu, dojenje je spas. Neću dojiti do prvog razreda sigurno, smatram da je odavno veliki dečak da prestanemo, ali trenutno je pomoglo, uskoro ce proći i to, pa ćemo se samo grliti i mazuljkati na drugačiji nacin.
Voli ga mama najviše na svetu!
Mama Dijana
Leave a Reply
Your email is safe with us.