Ja sam majka dečaka, koji ima 15 meseci i još uvek ga dojim.
Moja priča o dojenju je počela mnogo pre nego što sam ga stavila prvi put na grudi. Za vreme trudnoće se nisam pripremala samo za porođaj, već i za dojenje. Po zanimanju sam lekar, ali ne treba da vas to zavara, da mislite da sam puno učila o tome. Baš suprotno! Na fakultetu se o dojenju malo pričalo. Više se sećam stranica o sastavu majčinog mleka, o poređenju sa kravljim, formulom, o fiziologiji laktacije, građi dojke…ali o pratktičnim stvarima, o samom aktu dojenja ni reči. Ostala mi je u glavi rečenica da, u suštini, to sve dolazi prirodno. Onda sam tako istražujući (kao pravi štreber) došla do podatka da u Srbiji samo 13% beba bude isključivo dojeno do 6. meseca starosti, dok je u Skandinavskim zemljama taj procenat 90. Tada su se kod mene javila pitanja – A zašto je to tako? Zar je moguće da žene u Srbiji stvarno imaju toliki problem, nemaju mleka, a npr.u Norveškoj 90% njih uspešno doji? Ili je možda posredi nešto drugo?
Neću pisati o tome šta sam sve čitala, istraživala, gledala snimke pravilnog hvata beba na dojkama, čitala i gledala predavanja poznatih doktora (Jack Newmana)… Pristupila sam tome dosta ozbiljno, i kao buduća majka i kao lekar, jer me je jako zainteresovalo i mogu reći da sam i dalje oduševljena i čitam o dojenju.
Mog dečaka sam rodila prirodnim putem. Posle porođaja su mi ga dali samo umotanog kao veknicu da ga poljubim. Sledeći put sam ga videla sutradan i odmah sam krenula da „primenjujem znanje“. Ali tu kreće realnost…jer, naravno, teorija je jedno, praksa drugo. Trebalo nam je vremena da se upoznamo i naučimo, doživimo, shvatimo šta dojenje stvarno znači.
O prvim danima bih svašta mogla pisati, jer su tada najveći izazovi. Sećam se početka ragada na grudima, dok nismo uvežbali hvat, čvorova, upaljenih kanala, mleka koje kreće na najmanji plač, o nespavanju, brizi, bolovima od epizotomije, koja se zakomplikovala, prejakog refleksa otpuštanja mleka, bebinog čestog zagrcavanja, retkog podrigivanja, pa čestih grčeva, šta da jedem, šta da ne jedem, da li da se izmlazam ili ću napraviti veći problem, hiperlaktaciju itd itd. Sećam se da je sve mirisalo na mleko i da sam se osećala kao prava“ fabrika mleka“. Sve to i mnogo više se dešavalo, i priznajem, bila sam često nesigurna, uplašena, preumorna…ali nikada ni najmanje nisam sumnjala u svoju sposobnost da stvorim mleko i hranim svoje dete. U tome mi je puno pomoglo ono što sam čitala. Sujeverja i tabue, koji su jako zastupljeni kod nas, sam razbila tim znanjem. A jako važna je bila i bezuslovna pomoć i podrška mog supruga, majke i svekrve. Sve to zajedno je doprinelo da je svakim danom dojenje bilo sve lepše i lakše. I beba i mama su bili zadovoljni. Rođen je sa 3540g, a sa 4 meseca je dostigao telesnu težinu 8800g, na šta sam dobijala savete da mu smanjim podoje. Poenta je da isključivo dojena beba ne može biti gojazna, niti se majčino mleko može smanjiti, niti ukinuti, jer je to najprirodnija i najbolja stvar koje dete može da dobije od svoje majke. Dojenje nije samo hrana, već mnogo više. Uh, o tuđim komentarima i savetima bih mogla posebno da pišem…
Možda moj najveći izazov sa dojenjem kreće sa povratkom na posao. Pošto mi je radno mesto pre trudnoće bilo dosta udaljeno od mesta prebivališta i uključivao je noćni rad, pred kraj porodiljskog bolovanja sam počela da tražim posao. Uspela sam da se zaposlim u obližnoj bolnici, radila na odeljenju, ono što sam oduvek želela, radnim danima pre podne, savršeno. Sin je tada imao 10 meseci i nije mi padalo na pamet da prestanem sa dojenjem. Mislila sam da izdržimo malo preko njegove 1. godine. Kada sam krenula bilo je teško, dok se ne uspostavi opet ponuda i potražnja, javila se upala kanala, beba koja se previše mazi, previše sisa, jer mu nedostajem, pa mi je stvorio blistere, ranice na bradavicama, dojila sam ga često u bolu, ali odustajala nisam. I to je prošlo, ustalili smo se.
Zatim je došao pravi izazov- drugi talas Korone, koji je krenuo krajem juna. Tada, zbog manjka lekara i sve većeg broja pacijenata, me premeštaju na Covid prijem bolnice. Smene mi traju 12 sati- dan, noć, zatim slobodni dani. Tu se dešava moja najveća borba, mene kao lekara i mene kao majke bebe od 11 meseci. Sam pojam da će on biti bez mene ceo dan, zatim celu noć me je užasavao mnogo više od tog skafandera i korone. Ako ćete me pitati u vezi dojenja… opet mi nije padalo na pamet da odustanem! Moj radni dan/noć su tada izgledali otprilike ovako- u skafanderu sam po nekoliko sati, smenjujem se sa kolegama, 6-7 h sam bila najduže odjednom, veliki broj pacijenata, veliki broj ozbiljnih kliničkih slika. Ljudi čekaju na plus 35C, ja u skafanderu na toj temeperaturi. Ne stajem sa radom, ali ne stižem, stalno kaskam. Pacijenti satima čekaju, i razumeju, vide da nam je teško, ali su i nezadovoljni, jer se ne osećaju dobro. Sama procedura, dijagnostika, čekanje, sve, naravno, predugo traje za bolesnog čoveka. I kada misliš da si uhvatio neki ritam rada, dolazi jedan-2-3 nova pacijenta sa Hitnom pomoći koji su životno ugroženi. Tada sve staje dok se oni ne zbrinu i onda sve opet iz početka, ostali su stari pacijenti, došli novi. To je ukratko, ali bilo je i mnogo gore. U svemu tome sam kao lekar davala svoj maksimum. Sin mi je bio u mislima u nekoj sekundi dok stanem na prozor pa pokušam da udahnem malo svežeg vazduha, da bi se vratila u vrtlog opet. Posle skidanja skafandera, pod tušem sam se ručno izmlazala koliko mogu, da olakšam, jer je mleko jako nadolazilo. Jedva sam čekala da dođem kući i da ga vidim i zbog nedostajanja i zbog osećaja da ću eksplodirati. Isto su me snašli i zapušeni kanalići i ciste u grudima koje su se aktivirale (pošto imam policistične dojke). Posle nekog vremena i to smo pregrmeli.
Ali nije kraj… U najvećem piku talasa me premeštaju u Korona centar, gde radim na odeljenjima sa Covid pozitivnim, potvrđenim, pacijentima. Sve je to u redu, na skafander sam već navikla, na visoku temperaturu sam navikla, na pritisak sam navikla…ali kako ću bez deteta 24h. Radi se o dežurstvu od 24h. Šta da radim sa dojenjem? Neću odustati! Moj dečak je dobar, skoro godinu dana star, ima 5 obroka dnevno, neće biti gladan. Izdržaće jedan dan bez mleka. Tako je i bilo! Kao što rekoh- najdivniji moj dečak! Kada sam videla da je on dobar, onda je i meni bilo lakše. Opet taj skafander, vrućina, pritisak…samo ovoga puta ja sa „drugaricom pumpicom“. Skidam skafander, sve po PSu, zatim tuširanje, ja sama u nekom toaletu i pumpica za ručno izmlazanje…š-š-š-š-š…. pustim vodu da me neko ne čuje. Uspela sam da održim laktaciju. Posle sam se vratila na smene koje traju po 12h i sve je u redu sa dojenjem, prilagođavamo se kako posao nalaže.
Mnogi su me savetovali da prestanem. Najčešće su govorili da je on velik, da sam ga dovoljno dojila, da već jede redovnu hranu i da mu moje mleko ionako ništa ne znači, da je po sastavu slabo (što je naravno potpuna neistina i još jedno uverenje bez osnove!). A ja sam vodila sledećim…ako se već izlažem tolikom riziku i mogu da donesem Covid u moju kuću, mom detetu, zar onda ne bi trebali zajedno to i da prođemo. A koji je bolji način nego da preko mog mleka dobija antitela, moj zagrljaj, blizinu i da lakše to prebrodi.
Svim majkama koje istinski žele da doje dala bih tri saveta. Prvo, EDUKUJTE SE! Nažalost, dojenje je decenijama stavljano u zapećak, forsirana je formula, zdravstvo je podleglo tom pritisku i retko gde postoji prava podrška. Nadam se, verujem, da će mlade generacije zdravstvenih radnika to promeniti, korak po korak. Zato ne čekajte da vam neko pomogne, pomozite sebi same. U ovo vreme kada je sve dostupno na jedan klik neznanje je, po meni, ravno lenjosti i nezainteresovanosti. Drugo, NE SLUŠAJTE bapske priče, sujeverja sa kojima je naše društvo prožreto. Česte rečenice- nemaš dovoljno mleka, mleko ti je slabo, jedi ovo/ono za mleko, dete plače, gladno je itd. ćete ignorisati mirne duše, jer ćete imate znanje (što nas vraća na prvi savet). Treće, i NAJVAŽNIJE- žene, setite se ko ste i za šta ste sposobne! Zapamtite ovo- u našem telu se spoje jedna jajna ćelija (od njih 400000) i jedan spermatozoid (od njih 20000000) i stvori se novi život, koji raste, razvija se u nama, mi ga hranimo, dajemo mu prostora, prilagođavamo se i donesemo ga na ovaj svet. Zar to nije čisto čudo? Zato ne sumnjajte u sebe! To isto vaše telo je sposobno da vašem milom detetu stvori mleko i nahrani ga. Za to smo prosto stvorene….i uz pravo znanje, podršku ćete u tome uspeti.
Iskustvo jedne mame 🙂
Leave a Reply
Your email is safe with us.