Tokom trudnoće, najviše sam čitala o dojenju. Toliko mi je bilo bitno da uspem u tome kada se porodim da sam strah od porođaja potisnula u drugi plan. Možda je to sa jedne strane dobro, dok sa druge strane to ostavlja strah da li će moja beba sisati i kako ću se snaći.
U porodilištu je prva dva dana bio sa mnom i svaki put kada je bio budan koristila sam da ga stavljam na dojku. Bilo mi je neobično jer je stalno spavao. Rekli su mi da je to normalno. Kada sam ih pitala da li moje dete ima žuticu (čitajte, završila sam srednju medicinsku i nisam s kruške pala, primetih da je žut), rekli su mi da umišljam. Da bi posle dva dana došao neki drugi pedijatar i rekao da mu se izmeri CRP koji je bio preko 300. Ostali smo u porodilištu još četiri dana.
Tokom dana su ga donosili na tri sata na podoj, tokom noći nisu hteli. Svaki put kada je bio kod mene nudila sam ga da sisa. Nisam znala kako pravilno treba da uhvati dojku (koliko god čitala, jel, u praksi je to drugačije).
A isto tako sestre su brzo odustajale od pokazivanja i vodile ga da ga nahrane. A ja sam ostala plačući, govorile su mi da nemam mleka. Kada su predavale smenu, nisu ni ulazile unutra, već sam ih čula ispred vrata kako govore „Ova mama ima male areole i uvučene bradavice, beba ne sisa!
„Šta sam ja radila? Plakala, smirivala sama sebe i govorila sebi da ću od stresa izgubiti mleko i da moram da budem dobro. Izmlazala sam se ručno na svaka tri sata tek toliko da me popusti pritisak u grudima.
Aleksa je izgubio 200 grama kada smo krenuli kući. Mužu sam rekla da ide da nam kupi vagu za bebe (merili smo ga jednom nedeljno).
Odlaskom kući bilo je mnogo lakše. Patronažna koja nam je dolazila u posetu mi je lepo pokazala kako beba treba pravilno da uhvati dojku. Bila je sa nama da isprati ceo podoj. Dan danas sam joj zahvalna na svemu. Odlučila sam da ću bebu da dojim na zahtev. Obzirom da je dosta izgubio na težini, bilo mi je bitno da brže napreduje. Tu se prve nedelje kod kuće našla i moja mama. Hvala joj na svemu što nam je pomogla. ali moram da kažem da sam jedva čekala da ode kući. Nemojte pogrešno da me shvatite. Svi njeni saveti su iskreni i dobronamerni, ali za nas nisu bili pravi u tom momentu. „Treba da se izmuzaš posle svakog podoja. Nećeš imati dovoljno mleka“. „Doji ga na tri sata, noću možeš i na cetiri (a on traži na dva).“
Bradavice su mi bile jako bolne („To tako mora da očvrsnu“- sad znam da ne mora)itd. Aleksa je sisanjem izvukao bradavice koliko je to bilo potrebno. Za mesec dana je dobio 1290g, sa tri meseca udvostručio porođajnu težinu. Sa deset meseci utrostručio. Isključivo dojena beba punih sest meseci!
Sada punih 11, i dalje sisa!
Ovom prilikom želim svim mamama da poručim da slušaju sebe i svoje dete. Ako ne znaju, nisu sigurne, savetnice za dojenje su vrata na koja treba da pokucate. Meni su kao edukacija naviše pomogli besplatni sadržaji savetnica za dojenje na njihovim profilima.
Zato mame, informišite se na vreme još u trudnoći.
Aleksa i njegova mama Aleksandra
Leave a Reply
Your email is safe with us.