“Ukoliko želimo da promenimo svet, prvo što moramo da promenimo je način na koji deca dolaze na njega.”
Michel Odent
Sledeći tekst je odlomak iz knjige “Preporod Rađanja” od dr Mišela Odena (Michael Odent).
Prvi put sam došao u Pithiviers 1962. godine, malo mesto nedaleko od Pariza, da bi preuzeo brigu o opštoj hirurgiji u državnoj bolnici. Kada sam počeo da radim saznao sam da se od mene očekuje i da nadgledam malo porodilište u okviru bolnice.
U to vreme u porodilištu je bila samo jedna babica i ona je bila potpuno odgovorna za svakodnevno funkcionisanje porodilišta. Bilo je prirodno da sam se u velikoj meri oslanjao na babicu Gizelu koja je bila veoma iskusna. Gabrielle, koja nam se pridružila ubrzo po mom dolasku, bila je mlada, energična, upravo izašla iz škole i veliki entuzijasta .
To što me je navelo da prvi put stvarno obratim pažnju na akušerstvo nije bilo u tolikoj meri to što su one rekle ili svakodnevno radile, već činjenica da su se obučavale pre petnaest-dvadeset godina i njihov pristup je bio potpuno drugačiji. Npr. Gizele, koja je bila starija, strpljivo bi čekala da se beba rodi. Na kraju porođaja, jednostavno bi rekla: “Ne zadržavajte, opustite se, naprosto se opustite.”
S druge strane, Gabrielle je nastojala da pripremi ženu od samog početka trudnoće, pomagala joj je sa disanjem tokom trudova i ohrabrivala je majke da se obuzdaju tokom porođaja. U završnom stadijumu kontrakcija Gabrielle bi davala precizne instrukcije, kao npr.: “Udahnite, izdahnite…obuzdajte dah… gurajte…”
Meni je ta razlika bacila novo svetlo na akušersku praksu, počeo sam da shvatam da se sastoji od nečeg višeg nego što je samo mehanika i tehnike. Takođe sam sve više uviđao koliko ženino iskustvo kontrakcija zavisi od ličnosti i stava pomagača. Žene su bile privučene Gabriellinim mladalačkim entuzijazmom i pokazivale su više zanimanja za nju, ali je bilo verovatnije da će imati lakši porođaj uz Gizele.
Iako sam službeno ostao hirurg, kako je vreme prolazilo sve sam više bio upleten u zbivanja u porođajnoj sali. Otkrio sam da se principi na kojima sam zasnivao svoj hirurški rad – pojednostavljivanje i odbacivanje beskorisnih postupaka – takođe može primeniti i u akušerstvu.
Moja prethodna iskustva naučila su me da su vreme i strpljenje najkorisniji saveznici i da se umešati treba retko i samo u posebnim slučajevima. Bio sam uveren da u akušerstvu, kao i u opštoj hirurgiji – svođenje nametljivih uplitanja na najmanju moguću meru izaziva manje neposrednih rizika, dok istodobno stvara bolje dugoročne rezultate.
Paradoksalno, moj nedostatak u stvarnoj obuci u akušerstvu me je učinio otvorenijim da učim kroz iskustvo. Počeo sam da sumnjam u najprihvaćenije postupke. “Zašto probijate plodovu vodu?”, pitao bih babice. “Zašto tako brzo nakon porođaja sečete pupčanu vrpcu?” Često bi mi odgovarale: “Zato što su nas tako učili u skoli.”
Ali, s obzirom na to da smo istraživali zbog čega radimo određene stvari, malo po malo događale su se jedva primetne promene. Postali smo manje dogmatični i počeli smo eksperimentisati.
Jednoga dana babica je okupala dete iako je bilo staro svega dva dana. Nakon toga više nismo prihvatali francusko i američko “pravilo” koje zabranjuje kupanje beba pre otpadanja pupčane vrpce.
Jednom drugom priliko, novorođenče je pronašlo majčinu bradavicu nekoliko trenutaka nakon rođenja i na zaprepašćenje svih počelo je da sisa već u porođajnoj sali. Pitao sam se zašto se tako lepo iskustvo dešava tako retko. Odgovor je, naravno, jednostavan: uobičajena je praksa u bolnicama da se majka i beba razdvajaju od trenutka rođenja, da bi se dete izmerilo i da bi ga pregledali. Ponovo i ponovo, takva iskustva navela su nas da preispitamo uobičajenu praksu. Nismo znali kuda idemo, ali izabrali smo svoj put.
Da li je porođaj zaista medicinski problem?
Postupno, kako se menjala naša praksa, menjali su se i naši stavovi. Ranije sam gledao na ljude iz uskog, medicinskog ugla, smatrao sam da je porođaj “medicinski problem” koji zahteva tehnička “rešenja”. Odrastao sam slušajući lekare kako o trudnicama govore kao o “pacijentima”.
Iako sam bio hirurg, žene bi mi često dolazile i pričale o različitim temama, od braka do kontrole začeća. Na sastancima za planiranje porodice kojima sam se pridružio da bih bio informisan, razgovori su izlazili iz medicinskih okvira, od pitanja o kontracepciji i porođaju do pitanja o ličnim osećanjima i društvenim očekivanjima. Ljudi su govorili o tome zašto žele ili ne žele da imaju decu; iznosili su svoja iskustva trudnoće, porođaja i dojenja. Postao sam uveren da je rođenje daleko od toga da bude “medicinski problem”, već je zapravo integralni deo seksualnog i emotivnog života.
Svakako, u našem sam porodilištu svakodnevno bio svedok tome. I za muškarce i za žene, rođenje deteta je bilo intenzivno, intimno, sveobuhvatno iskustvo. Kao lekar, daleko od toga da sam bio glavni lik u tom dešavanju, čak sam se povremeno osećao kao uljez.
Upravo shvatanje porođaja kao medicinskog događaja je pretvorilo porodilišta u većem delu sveta u laboratorije opremljene visokom tehnologijom, a ljudska bića u pasivne objekte. Naše prepoznavanje rađanja kao emotivnog i seksualnog iskustva, navelo nas je u Pithiviersu da suprotno tome vidimo sebe kao jednostavne sluge, neku vrstu medicinskog tima čiji je zadatak da se meša što je manje moguće.
Čitajući “Rođenje bez nasilja” od Frederica Leboyera, odmah smo osetili simpatiju za njegovu brigu o novorođenčetovom doživljaju rođenja. Leboyer je stvorio jezik koji je za većinu lekara bio nov , jezik koji je govorio o našoj osetljivosti i emocijama kao i o našem intelektu. Pokazao nam je novorođenče koje nije objekat koji je nesposoban da vidi, čuje i oseti, već kao ljudsko biće kojem je potrebna toplina i pažnja.
Ukratko, Leboyer je bio prvi lekar koji je prvi izrazio ono što su mnoge žene intuitivno znale o svojim bebama, usprkos suprotnim savetima medicinskog establišmenta. Leboyer nam je u Pithiviersu dao okvir u kojem smo mogli da razumemo naše postupke i da ih koristimo.
Pod njegovim uticajem, naša soba za porođaj je postala tiše i mirnije mesto sa više dobrodošlice za bebu. Ohrabrivali smo produženi kontakt između majke i deteta. Majkama se dopuštalo da hrane dete odmah posle porođaja i da ga kupaju ako žele.
Zadovoljstvo koje smo opažali i kod majki i kod deteta učvrstila je nasu odluku da ne koristimo lekove i da se ne mešamo bez potrebe.
Najveća promena koju smo uradili
Atmosfera u Pithiviersu je u to vreme bila veoma uzbudljiva. Uvodili smo novine. Međutim, ipak, ograničenja je još uvek bilo. Naša soba za porođaj je bila nepromenjena. Uobičajena soba sa standardnim stolom za porođaj, sa jakim svetlom i puno hirurške opreme. Bezlično, medicinsko potpuno nespojivo sa našim novim shvatanjima o porođaju kao intimno i seksualno iskustvo. Šta više, sto za porođaj je bio najistaknutiji deo nameštaja u sobi i ozbiljno je ometao ponašanje buduće mame.
Samom svojom prisutnošću je upućivao na ležeći položaj i nije ženi pružao mnogo izbora. Taj tradicionalni porođaj na leđima je zapravo fiziološki najgora moguća poza i za majku a i za dete, Kada žena leži na leđima, povećana materica pritiska glavne krvne sudove, što za uzvrat smanjuje dotok krvi koja ulazi i napušta placenta. Takav položaj onemogućava ženi da joj pomogne gravitacija i da joj se olakša porođaj.
Da bi smo ohrabrili žene da probaju drugačije položaje tokom porođaja zamenili smo staru sobu za porođaje za novu, a uredile su je žene koje su se porodile u Pithiviersu. Naša jednostavna soba je napravljena za privatnost, udobnost i slobodu kretanja. Obojena toplim vedrim bojama, jastucima svetlih boja, bez kreveta ili stola koji bi nametali neki određeni položaj za porođaj. Ova soba je imala domaću atmosferu i mamila je dobrodošlicom. Bila je u skladu sa našim uverenjima da mesto za porođaj treba da liči na mesto za vođenje ljubavi, a ne na bolničku sobu.
To je bilo mesto gde je žena mogla da radi upravo ono sto je želela, gde se osećala fizički i emotivno slobodnom da može da se kreće okolo koliko god želi. To je bio naš konkretan i prvi veliki korak ka vraćanju porođaja nazad ženama. To učiniti, vratiti porođaj ženama nije mala ambicija.
Iskustvo babice Dominque Pourre iz porodilišta u Pithiviersu
Došla sam u Pithiviers kao babica pre deset godina, više instinktom nego izborom. Izabrala sam da ostanem. Sve što sam ovde naučila o ženama, muškarcima, lekarima, babicama i o sebi, učinilo je nemogućim da se vratim bilo kakvom poslu koji zanemaruje to znanje. Poslednjih deset godina me je naučilo jednu važnu stvar : Kada žene rađaju decu treba da paze da se ne prepuste potpuno rukama lekara i babica. Kao profesionalci bili smo obučeni da budemo hladni, da držimo distancu i da tehnički radimo neke stvari a ipak u njihovim očima ne možemo pogrešiti.
U čemu je onda naš zadatak?
U ključnim trenucima mi delujemo za njih i učimo ih, organizujemo njihov život, čak i njihova osećanja. Osnovna ideja Mišela Odena za majke bila je: Nemojte slušati tuđi savet. Niko ne zna bolje od vas šta je ispravno za vaše dete”. Umesto da pušta da neko drugi porodi njeno dete, teši ga ili ga po prvi put okupa, na njoj je bilo da preuzme svoj deo i učini to sama.
Upravo sam dobila sina i postala sam osetljivija. Brzo sam odlučila da uprkos tradicionalnim pravilima moje uloge babice ja više ne mogu biti prva koja će dodirnuti bebu. Više nisam mogla da žurim sa novorođenčetom u drugu sobu iz nekog misterioznog razloga koji sam davno zaboravila. Prestala sam nositi gumene rukavice, zato da bi prvi dodir deteta bio sa ljudskom kožom. Nije bilo lako ali sam pokušavala.
Puštala bih da majka miluje svoje dete. Da, kažem “postala” jer mi profesionalci još uvek imamo moć, još uvek mi dajemo zeleno svetlo za oslobađanje i ispoljavanje emocija ili češće, kao što nas je naučila rutina i pravila, crveno svetlo.
Majke su počele da preuzimaju inicijativu, više se nisu plašile dodira sa svojom bebom. “Vi možete sami da rodite svoju bebu, posegnite i uhvatite te male ručice. One vas traže.Ne plašite se, vi to možete. To je vaša beba.” Ali, nije bilo tako jednostavno kao što zvuči.
Nije lako odreći se profesionalno uloge “otimača beba”. Kada sam bila službena “otimačica”, toliko bi mi laknulo kada bih videla bebu, pomislila bih: “Evo ga dečak, evo ga život”. Mogu ga držati, imam pravo na to. Imala sam ista osećanja, kao i majka iste strahove, a sada ću ti dati poklon :tvoje dete. Ali, prvo ga moram pregledati, okupati, izmeriti i obući.
Izgleda da nema kraja meri u kojoj beba može da pripada nekom drugom umesto majci. Mi kao otimači beba, obučeni u belo, misteriozne figure koje su glasno govorile i donosile odluke, šta smo mi to skrivali iza naših maski od gaze? Strah od smrti, strah od žena? Ne možemo li pronaći drugi način? Da li smo zaista tako sigurni? Kako žene mogu da veruju da mi o tome znamo više nego one? Dakle, sada skinimo maske, neka se uloge obrnu!
Evo me, slušam te. Šta osećaš? Mogu ti pomoću ako mi kažeš šta želiš? Pričaj mi. Uči me. Ne želim više stajati pred tobom, aktivna i moćna.
Danas je drugačije, mogu da se opustim, slušam i mogu da budem deo jednog intimnog čina. Žena stoji. Daje mi do znanja šta se dešava da oseća promene u telu, da želi da gura bebu, da se mora malo više otvoriti. Govori mi šta želi, toplinu, toplu vodu, milovanje svoga muža ili možda moje milovanje. Ispoljava svoja osećanja, koliko je boli, da želi da studentkinje napuste sobu jer koče nešto u njoj, govore mi da nisam uvek tako nežna kao što bi ona to volela da budem, da želi da se sve završi, da želi da vrišti. Čujem je kako zapomaže i više ne pokušavam da je smirim. Ona postaje moj učitelj. Slušam je učim njenu lekciju. I ja sama sam trudna ,trudna sa njenim rečima , njenom boli, njenim čudnim krikovima koje čak ni ona ne prepoznaje kao vlastite.
Ona sama rađa život, ja je ne dodirujem. Viče na mene: “ Pomeri se, porađam se, pusti me na miru.” Udobno se namešta i moram da se prilagodim njenom položaju. Kreće se okolo. Kreativna je, puna života. Traži ono što želi. Iscrpljena je, a ipak tako vitalna. Dok se baca na mene pokrivena sam njenim znojem. Radim kako ona želi. Ona je lepa, ona je život koji će upravo roditi. Više me ne pita za vreme za pol deteta. Umesto toga jeca od zadovoljstva. Napuštam sobu iscrpljena, puna njenih emocija i njene radosti.
Tokom ovih deset godina u Pithiviersu naučili su me, tamo gde su žene slobodne, one će nam pokazati kako treba, one će nam verovati, Gledajte ih pažljivo i pažljivo slušajte.
Leave a Reply
Your email is safe with us.