Dojenje-moja rak rana, ovako sam započela poglavlje o dojenju kada sam za drugaricu pisala svoju prvu knjigu sa savetima kao novopečena mama sa samo 5 meseci mamećeg iskustva. Iz ove perspektive, posle nepune 3 godine i drugim detetom koje sa 14 meseci i dalje aktivno dojim, mogu iskreno reći da je moja rana izlečena i nadam se da ce moje iskustvo pomoći svima koje interesuje tematika dojenja da im se sve rane zaleče jer mi smo mame i mi možemo sve!
Ja sam mama štreberka što bi rekli. Još dok sam
bila trudna sa prvom devojčicom, išla sam i u privatne i u državnu školu za
trudnice u Novom Sadu i nosim samo pozitivne utiske sa sobom iz sve tri. Čak
sam i svekrvu vodila u prvu organizovanu Školu za bake! Tada se i javila moja
(možda bih je opisala i kao nerealno) snažna želja da dojim svoju bebu – nakon
što sam naučila sve o benefitima dojenja i saznala činjenicu da je mojoj mami
rečeno u porodilištu daleke 1987. godine da joj nije dovoljno jako mleko pa je
odlučila da me ne doji, već hrani adaptiranim mlekom. Kao profesor, uvek sam se
vodila time da izaberem svoj pristup polazeći od
proaktivne snage znanja, a ne reaktivne slabosti
neznanja. Smatrala sam da moja najveća podrška u svemu, moj najbolji muž u
univerzumu, i ja imamo dovoljno informacija da se otisnemo na put roditeljstva
bez bojazni. I tako je i bilo u svemu, osim kad je u pitanju dojenje.
Prvi porođaj je prošao školski uz 7 sati indukcije i disanje, nedelju dana pre datuma za termin i moja Senja je dobila dve desetke – znači mamin štreber, sve super. Posle dva sata pod grejačem dali su mi umotanu veknicu da je držim dok stignemo u baby friendly odeljenje. Od uzbuđenja što je najzad u mom naručju, svo ono proaktivno znanje je pobeglo negde (ali beleške su bile u rokovniku u koferu!) a ja sam samo gledala moje uspavano čudo i razmišljala na koga li liči od nas dvoje tako crvena i čupava. Već je bilo veče i ljubazna sestra je pitala da li želim da joj da dohranu (jer je sad već sigurno gladna, prošlo je oko 6h od rođenja) i da je odvede sa drugim bebama da se nas 4 u sobi naspavamo jer smo sve imale duge porođaje. Sve smo prihvatile, ja više zato što mi još nije krenuo kolostrum, a ono znanje da prvih 24h beba nakon rođenja ne mora jesti je pobeglo na kratko. Odmorismo se par sati do noćnog podoja, ali smo se moja beba i ja više mazile jer je ona i dalje spavala kad su je doneli. Ujutru je to bilo malo bolje, uspele smo da se konektujemo što bi rekli, ali je beba i dalje bila uspavana dok nije počela popodne jako da plače i ništa što sam pokušavala joj nije pomagalo. Žalila sam se sestrama da nešto nije u redu, a one su rekle da je sve ok – da bebe plaču. Da, bebe plaču, slažem se, ali je ispalo da je moj instikt ipak bio u pravu. Nakon mnogo plakanja, nosanja, maženja na siki I dohrane, stigli su rezultati krvi da beba ima žuticu. Ostale smo još 6 dana u porodilištu na sunčanju uz dohranu, masiranje grudi i par kapi kolostruma koje sam jedva uspevala da pripremim kad dođe sa sunčanja da sika bude operativna i da može da povuče.
Bilo je tu i (mog) plakanja do drhtavice i povišene temperature od brige, studenata koji su zagledali školsku epiziotomiju, čestitki u porukama i pitanja “imaš li mleka” i “jel ti sisa”, komentara sestra u primopredaji smene „mama nema mleka, ide dohrana“ koji su me dovodili do ludila u hormonskom postporođajnom haosu. Iako je osoblje imalo toliko posla da padnu na nos i nisu ispijali kafe i zasedali, imali su razumevanja koliko su mogli, pokazivali mi kako da namestim bebu i govorili da će to sve kod kuće ići lakše (što je istina, mame!) kao i da nije smak sveta što nije krenulo mleko jer smo obe žive i zdrave (a zaista je to najvažnije, samo je teško biti objektivan u datom momentu). Najviše od svih, u tom meni najtežem trenutku u životu (hormoni su čudo!), mi je pomogla podrška mog novog prijatelja do kraja života, moje zauvek cimerke Sare (jer sam ostala dovoljno dugo da dobijem privilegiju da budem smeštena u sobu sa dva kreveta i posebnim kupatilom) i osobe na koju sam od tada mogla da se oslonim bez zadrške. To prijateljstvo rođeno samo dva dana nakon rođenja naših beba i nas kao mama po prvi put nam je obema dalo snage da izdržimo ono što nas je mučilo kada smo bile bez naših najbližih koji su tada smeli samo od kuće da šalju podršku.
Najzad je došao taj dugoočekivani šesti dan
kada smo beba i ja mogle u nestrpljiv tatin zagrljaj!
Kupili smo formulu po izlasku iz porodilišta
(jer ja nisam želela ranije u nadi da neće biti potrebna), a kod kuće je sve išlo
lakše uz dojenje na zahtev, pomoć muža i svekrve, bukvalno sam mogla ja da se
oporavim brzo uz puno odmora i maženje sa bebom. Zauvek će mi ostati u sećanju
da je tata toliko bio posvećen svojoj prvenici da sam joj ja samo jednom
promenila pelenu prvih mesec dana (i danju i noću) čisto da mu pokažem kako to
ide kada nije lutka iz školice i da, naravno da smo je posmatrali i dok spava.
Nažalost, naša beba je uveliko bila na dohrani i zbog žutice je savet po otpustu bila dohrana uz dojenje. Pošto sam htela da održim dojenje, uvek je prvo dobijala da siki pa onda flašicu jer je uvek plakala posle podoja. Često je više spavala na siki nego što je zapravo vukla, a žutica je trajala (nama subjektivno) nekako predugo.
Tada je počela i naša sikomnastika (u početku samo mamina gimnastika dok beba uživa na siki, a sa drugom bebom zajednička) – idi u toalet dok je jednom rukom držis na siki da ne plače, čučni da podigneš šta ti je ispalo dok ona siki, nunaj je gore dole levo desno dok je dojiš stojeći, doji je stojeći dok je ona uspravno uz tebe da ne mora stalno da podriguje kao kad je u kolevka položaju, probaj ragbi položaj sa svim jastucima iz kuće, probaj ležeći položaj možda će ići bolje nego u porodilištu, dok sediš i dojiš nagni se (a nikako nemoj da se nasloniš i opustiš) jer joj tako izgleda odgovara, jednom rukom mešaj ručak a drugom je nosaj. Pazi šta jedeš, nikako ono što nadima, za svaki slučaj uprkos onom proaktivnom znanju. Pij i kupovne čajeve za dojilje i fitolat i sparavljene mešavine čajeva za podsticanje laktacije, rokaj piskavicu. U mom ličnom specijalno osmišljenom dnevniku dojenja svi su morali da zapisuju koliko je formule popila, kada je kakila i piškila (da bih znala koliko mokrih pelena je bilo), da li su joj date kapi D vitamina i kasnije za grčeve, kojom sikom je završen podoj, kada je i koliko dugo spavala, da li je podrignula, štucala u nekom momentu smo beležili i kada je imala kupanje (a ne samo tuširanje) i šetnju da bi ispratili da li joj to pomaže kod grčeva. Bili smo opterećeni satnicama i količinom formule. Radili smo sve što smo znali i što nismo kako bi joj olakšali grčeve, nunali je u auto sedištu beskonačno, grejali stomačić, masirali, primenjivali baby swaddling. Imala je problem sa izbacivanjem stolice danima, bilo je neprospavanih noći kad sam je držala na sebi po celu noć da bi spojila više od pola sata sna i meni je najduže noćno dojenje bila svetla tačka.
Posle mesec ipo dana sam odlučila da pozovem svoju savetnicu za dojenje Jasminu, a svi su me, osim muža, gledali u čudu zašto se i dalje trudim kad hoće da pije formulu (jer to je normalno, što bi dojila kad ne moram). Počeli smo sa metodom izbacivanja formule malo po malo, čak sam probala i sns sistem ali bezuspešno. Mleko je nadolazilo ali je beba bila jako nervozna jer mlaz neće odmah da izađe, a kada isprazni obe dojke plakala je opet čak i posle podrigivanja. Posle flašice sam je opet vraćala na siku i metoda je polako ali uspešno davala rezultate jer smo uspeli dosta da smanjimo količinu formule da beba bude zadovoljna. Međutim, nekad bi propustila podoj kad bi spavala a nisam htela da je budim (samo da ne plače) i mastitis je uzeo maha, a uz njeno nervozno sisanje maha su uzele i ragade. Zapatila sam bakterisjski mastitis i dve nedelje išla na inekcije penicilina. Beba je imala 3.5 meseca i nervoza od otežanog otpuštanja mleka i grčeva je učinila svoje – počela je da odbija da sisa i mleko je polako nestajalo. Dojenje je bilo samo nenutritivno i flašica je postala glavna kao obrok. Noću je bila nervozna i htela samo posle flašice mirno da spava, pa je mamina bitka bila izgubljena kada su svi podoji iščezli.
Mesecima posle toga mi je bilo teško da prihvatim to kao činjenicu i kad god bi se neka od mojih drugarica porodila zvale su za savet i da podele svoje iskustvo , tako je i danas. Sa njima sam proživljavala i muke i sreću i njihove pobede sam sa ponosom prihvatala kao svoje male pobede.
U međuvremenu sam pročitala milion novih informacija sa relevantnih sajtova o dojenju, zabeležila i puno toga što nismo učili u školicama nevezano za dojenje da „puškice“ za drugo dete kad god to bilo budu spremne. Naša Senja je napunila 5.5 meseci i krenuo je novi talas muka sa uvođenjem čvrste hrane i zubićima i opet puno oprečnih informacija. Snašli smo se prilično uspešno uz zaista korisne i jasne smernice nase pedijatrice koja nam je uvek bila čvrsta podrška i na tome ćemo joj uvek biti večno zahvalni. A ja, kao mama, naročito na staloženom objašnjenju da naše dete nije mršavo, kao što to familija ume da istakne, već zdravo i visoko jer ima na koga (kakvo je i danas) ne mora po 1kg da dobija svaki mesec. Istina je i da je ona od početka bila jedan mali slatki plavooki i veoma tvrdoglavi izbirljivac kad je u pitanju hrana ,samo bi voća i povrća grickala, meso kad je ubediš, ali to je totalno nova duga priča.
Par dana nakon njenog prvog rođendana, shvatili smo da sam ponovo trudna i to je bilo još jedno novo putovanje na koje smo se otisnuli sa jos više informacija i više iskustva.
Ovog puta snaga proaktivnog znanja je bila jača uz razvijeniji roditeljski instikt, nepokolebljiviji duh kad je u pitanju dojenje i bolju organizaciju i misli i rutina. Znala sam tačno šta želim a šta ne i nisam nikome dozvoljavala savete osim svom najboljem mužu koji se i ovaj put stoički držao i podržavao me.
Prošao je još jedan ali ovog puta ne tako školski porođaj – uz mnogo „jesi li se porodila više“ i „ma pusti me, još uvek sam trudna“ svih 9 dana posle termina ,bože šta sve nisam radila da krene prirodno porođaj. Tri odlaska u porodilište u nadi da je možda počelo, ali je ipak bila cetvrti bila sreća. Pet I po sati na indukciji i prokidanja vodenjaka I naš drugi tvrdoglavi zamotuljak ,mnogo tvrdoglaviji od njene sestre je rešio da će izaći u sred sastanka osoblja u vreme primopredaje smene, jer ako ne vrištiš besomučno, možeš malo da sačekaš, pa su je svi dočekali na mekanom krevetu porođajnog odeljenja umesto u sali.
Nakon što sam se kulturno izvinila što neću moći u salu po doktorovom uputstvu, babica naloži gurnite mama pa dišite pa gurnite i onda KMEEEEE. Juuu, kakvo olakšanje! Neko povika: Mašala, kolika beba! Pomislih: eto opet, nije strašno, mogla bih opet, ali za 4-5godina. I pokaza mi je babica “evo mama Vaše velike lepotice” i sa sve pupčanikom mi je dade onako umuljanu i ljubičastu. Suze radosnice su mi tek kasnije dozovolile da shvatim da je ovaj put protokol bio drugačiji jer se promenio u odnosu na pre manje od tri godine – beba mi je odmah data na grudi i kad su je sredili odmah su mi dali moju Nelu da je držim ta dva sata dok ne pređemo na baby friendly.
Ovaj drugi mali štreber sa dve desetke je od početka znao gde i šta treba da nanjuši i uhvati pa je pored nadimka Plavi čuperak bila i mamin Krokodil koji vuče kao slon na savanskom pojilu.
Imali smo sreću jer Nela a.k.a mali borac, da ne kažem otimač i grabljivac, nije imala žuticu, nije bila uspavana, nismo se odvajale i dobila je svoju utehu kod mame kad god je želela. Ovaj put sam ja sva cvetala u primopredaji smene kad sestra kaže: “ovde mama ima mleka, beba sisa, ne ide dohrana”. Mazila sam je i pozdravljala se sa pola Betanije jer su me sve porodilje prepoznale iz čekaonice od prethodnih dana. Izašle smo posle 2 dana pa je brzo upoznala svoju znatiželjnu seku koja je jedva čekala da poljubi i zagrli svoju bebu koju je nonstop zagledala i smejala se jer nije lutka, presrećnog tatu i uzbuđenu baku, nastavili kod kuće bez kupovine pakovanja dohrane čak ni za svaki slučaj.
Isprobavali smo položaje, svakako je sve vreme bila kod mame ali i kod tate i seke, ali najviše kod mame. I nije mi bilo mi ništa slađe nego kad Nela uhvati siku i prevrne očima u fazonu “tooo, to mi radi, daj mlekce”. Otprilike, to je njena verzija kada meni moj Boki masira vrat i ramena. Da se razumemo, nije sve išlo savršeno koliko god da smo bili srećni (eh, kad bi neko stalno mogao podsećati roditelje da je to u redu!). Nekad je toliko plakala da smo se dogovorili da je možda bolje da kupimo tu meni omraženu dohranu. Činilo mi se još u porodilištu da joj je malo zapušen nosić, sestra je to kao sredila ali kod kuće se nastavilo i pogoršalo. To je bila jedina prepreka bezbrižnom dojenju, ali smo uspeli uz često čišćenje fiziološkim rastvorom i korigovanje redovnih položaja dojenja, da joj glavica uvek bude uzdignuta u odnosu na ostatak tela, da održimo uspeh.
Sa nepunih 20 dana je počela zbog toga i prvu turu antibiotika i nije dobijala na kilaži. Pozvali smo našu Jasminu da proveri hvat i napredovanje i vidimo šta nam savetuje, a i tako zapušena je vukla i dalje krokodilski da se u mukloj tišini nekad čulo do drugog kraja stana. Na prvoj kontroli sa mesec dana je imala samo 20g više u odnosu na porođajnu težinu i po savetu i pedijatra i savetnice za dojenje je trebalo uvesti dohranu.
Tek nedeljama kasnije u nekom momentu došli smo do zaključka da je njoj verovatno trebalo duže malo da povrati porođajnu težinu jer je bila baš krupna beba i još sa zapušenim nosićem. Iz toga sam potvrdila onu mudrost da je svako dete individua za sebe i da savetnicu za dojenje ne treba pozvati “kasno” već što pre ,tako da tu grešku od prvog puta ovaj put nisam ponovila. Ovog puta mi se svet nije srušio samo na momente tokom maratona plakanja jer je to bilo samo 200ml, ako i uspemo toliko dnevno, a nije ni htela od mame tu flašicu da prihvati često. Onda je za nedelju dana dobila oko 300g i dohrana je ostala u priči još koji mesec na jedvite jade kad uspemo da joj podvalimo maltene.
Mama je ovog puta mnogo manje obraćala pažnju na to šta jede i koliko to nadima jer je već od početka trudnoće imala izbalansiranu ishranu praćenu budnim okom nutricioniste. Malo smo pojačali slaninicu na maminu radost, čajeve od anisa, komorača i piskavice i lista maline. A onda je bubica odlučila da nema šanse više ni da joj bude podvaljeno. Samo sika a napredovanje posle toga i više od standarda.
Sa tri meseca i par dana izbio je i prvi zubić i to je tek bila posebno oprezna sikomnastika da mama ne bude često izranjavana, jer naravno da je isprobavala kako može sikom da počeše to novo čudo u svojim ustima. U dogovoru sa našom pedijatricom od poverenja uveli smo povrće i voće sa cetiri i po meseca, verovali ili ne, to nam je spasilo dojenje! Uz zadovoljno mljackanje pirinčane i kukuruzne kašice, jabuke, bundeve, tikvice, šargarepe, krompirića, dojenje se još više inteziviralo i od tada više nikada nije htela flašicu sa mlekom. Samo voda ako je u flašici, može, a i do toga smo došli jedva dok se navikla preko šprica na vodu, i to je druga nova duga priča.
Nijedna od ovih prepreka nije omela našu sikomnastiku – sada napredni nivo posle 14 meseci, kojoj se svi čude jer može ona to i stojećki dok mama sedi ili ne daj bože ruča ,ali nikad u miru. Ležeći i naopako, i sa svih strana u krevetu pored mame, i na podu i sedeći pored mame na kauču dok krajičkom oka gleda šta se dešava u Patrolnim šapama ili dok joj mama seče noktiće. I kako god se okrenula, drugom rukom mora da traži „pravu frekvenciju“ na radiju drugačije poznatom kao bradavica koja se „odmara“ u datom trenutku. Omiljena poza: daj mama da ja sama otmem to ispod majice dok sediš pored mene dok sam na noši. A otima često. I kad mama kuva. I kad je oblači posle kupanja. I dok slažemo kocke sa sekom. I kad seka mora na nošu pa ti mama nosi mene od 12kg jednom rukom dok drugom njoj pomažeš da nađe nošu i čučneš/klekneš da joj asistiraš oko skidanja. I trči mama dok nisam prevrnula punu nošu u naletu da ti otmem to što si sakrila ispod duksa.
A tek seka! Ona je posebno čudo u celoj priči – ne samo kako je prihvatila bebanu i kako joj je dozvolila da podele maminu pažnju (iako u ne baš fer odnosu po nju samu) – već i kako je prihvatila dojenje kao nešto totalno prirodno i neophodno za bebu. To joj je bilo toliko zanimljivo da je nosala svoju bebu lutku sa kojom se mesecima spremala za bebin dolazak i držala je kao da je doji i ponavljala „ššš, tu je mama, evo sike bebo“. „Bebo, bebooo, nemoj plačeš, da mama siku“. „Mama, mislim beba hoće siku da spava“. Ili potrči u drugu sobu da izbunari dudu iz igračaka i donese je da proba sama da umiri svoju seku. Pa dok je beba kod mame ona dođe kod tate i kaže „ja beba, kme kmeee, daj tata siku“, pa se pretvara u naručju kao da guta. Neverovatno je kako tako mala deca lako uče primerom i koliko lako prihvataju ono što je prirodno i sve izražavaju kroz igru.
Ono što mi je i dalje neverovatno u ovom drugom iskustvu je koliko me čin dojenja opušta, često do granice uspavljivanja. Hormoni rade svoje pa mi je mnogo lakše da ostanem smirena i u prilično stresnim situacijama. A ove 2020 godine – svi znamo – bilo ih je mnogo.
Još nekoliko smernica koje su mi pomogle da istrajem su: da ne brinem kad nas snađu skokovi u razvoju i da je tada dojenje 20 minuta svakih sat vremena efektivnije za povećanje mleka nego podoji koji su ređi a duži i na taj način dozvolim telu da se prilagodi potrebama bebe. Da je prvi podoj prvi i bebi i meni i ne mora biti savršen, učimo i vežbamo zajedno; da je bitno isprobavati različite položaje jer je svaka mama/beba drugačija bez obzira na prethodno iskustvo; da beba neće uvek imati isti položaj koji joj prija nego se to menja kako raste…
I tako sve to bude i naporno i predivno i to je u redu. I bude i onoga „ne dam, dosta ti je“ pa popustim ili pobegnem u drugu sobu i to je u redu. I kada radim ne sikimo po sest ili sedam sati pa nadoknadimo sve i to je u redu. I ne pada mi napamet da je odvikavam na silu ili uobročavam jer je meni-mami i njoj-sisavcu ,a nas dve se jedino važimo u toj jednačini, to u redu.
Kakav god bio epilog koji nam dalje život (sa dojenjem ili bez) piše, sve je to u redu!
Moj muž uvek mudro ponavlja: Happy wife=happy life! To je ono čemu sve mame prema mom skromnom misljenju treba da streme – radite šta vas čini srećnom , čak i ako ne želite da dojite, to je u redu, jer je to ono što će i vaše bebe i partner osetiti kao sreću. Podelite svoju sreću i muke sa onima koji žele da vam budu podrška kakva vam je potrebna, pa makar to bila i najčudnija sikomnastika.
Danica – Senjina i Nelina mama
Leave a Reply
Your email is safe with us.