Draga Jasmina,
Obećala sam ti jednu pozitivnu priču o dojenju, i evo jedne – možda je sasvim obična, ali je i sasvim moja…
Još od kad sam, kao devojčica, počela da uviđam šta je to što mame rade bebama i bebe mamama, i kasnije, kada sam počela da razmišljam o majčinstvu, jedna od stvari koja me je najviše oduševljavala i privlačila tome bilo je dojenje. Za mene je dojenje bilo nešto osnovno, podrazumevano, nezaobilazno, nepreskočivo…
Sa svojim sadašnjim mužem, koji je osoba sa invaliditetom i koristi invalidska kolica, bila sam u dugogodišnjoj vezi. Dugo smo pokušavali da dobijemo dete. Imali smo iza sebe nekoliko bezuspešnih pokušaja vantelesne oplodnje, a kada se trudnoća konačno desila, pristupila sam joj samouvereno, sigurna u sebe i svoje nasledne predispozicije i ubeđena da će, kada dođe taj trenutak, sa dojenjem našeg sina biti sve u redu – on će sisati, iz mojih grudi će teći reka mleka… Motivisana besprekornim primerima bliskih žena oko sebe i pohvalama na račun svojih dojki i bradavica, bila sam šokirana kada je sestra u Savetovalištvu doma zdravlja, na prvoj kontroli, mesec dana nakon rođenja našeg sina, utvrdila da on ima samo petsto grama više nego po izlasku iz porodilišta, da je to nedovoljno, da je on gladan i da mu treba davati dohranu adaptiranim mlekom. To me je duboko pogodilo. Pokušala sam da se savetujem ne samo sa babicom i doktorom, koji su pričali istu priču kao sestra, i sa prijateljicama i rođakama, koje su nedavno ili davno imale bebe, nego sam rešenje tražila i širom globalne mreže – dobila sam šaroliki korpus saveta i preporuka, često kontradiktornih i nejasnih, nesistematičnih, proizvoljnih i, za mene u tom trenutku, nedovoljno motivišućih. Kako sam bila razočarana i ozlojeđena, očekujući neku matematičku formulu koja bi učinila da mleko počne da mi teče u slapovima iz grudi, nisam uspela da nađem savet hladne glave i na pravom mestu, i nakon samo četiri meseca mala beba je prestala da sisa i u potpunosti je prešla na adaptiranu mlečnu formulu. To je otvorilo vrata novim osećanjima sažaljenja prema bebi, i krivice i samosažaljenja, i svakodnevica se pretvorila u tešku borbu. Brojni mitovi i stereotipi, kako o dojenju, ali i o adaptiranom mleku, od mene su načinili borca u ringu koji odbrojava runde sa bebom i teži da nadvlada, da pobedi, da ustroji NEŠTO. Nisam imala svest o tome da to jeste bitka, ali ne među nama, nego ona koju treba prepustiti prirodi u nama, prirodi samog odnosa mame i novorođenčeta. To sam shvatila dve godine kasnije…
Došla je i devojčica. Dok sam čekala tu novu bebu, koja je začeta kao nekim čudom, imala sam svest o tome da je ona moj novi test, i snažnu želju da ovoga puta jednostavno DOJIM. I ne samo da DOJIM – sa mužem sam ustanovila osnovni stav koji će nam pomoći da prebrodimo moguće probleme kojih bi u vezi sa dojenjem moglo da bude, tako što ćemo ih prihvatiti kakvi god da su, da ćemo se voleti svi četvoro, i da ću biti dobra i opuštena mama i ako dojenja bude, ali i ako ga ne bude bilo. To me je značajno smirilo i podstaklo da oko dojenja počnem da se trudim još tokom trudnoće. Ako nešto ne ide intuitivno, što često kažu da je jedna od osobina koja prati majčinstvo, onda treba uključiti glavu, ali ako ne ide glavom, onda treba stvari prepustiti pomalo i intuiciji, i ja sam se svestrano probijala kroz mnoštvo informacija i metoda, dok se nije iskristalisala jedna – da bi se uspešno dojilo treba samo da se doji, doji i doji. Ako ima bezbroj niti, uhvati se za JEDNU i pusti da te ona vodi – pa sam ja naišla na tebe, Jasmina. Konačno sam imala čvrstu podršku, osobu koja je verovala u mene i koja će saosećati sa mnom u teškoćama koje mogu nastati dok budem pokušavala da se vratim na mlečni put… I pored svih tih priprema, neprijatna iznenađenja, koja su možda bila i neizbežna, nisu izostala. Bebu sam rodila mesec dana pre termina, nakon kratkog i laganog porođaja. Ona je, kao i mnoge druge bebe, dok sam ja ležala na tvrdom stolu, provela prva dva sata svoga života – pod lampom, a kada su mi je konačno dali, bila je ledena. Posle dolaska u sobu prošlo je nekoliko sati pre nego što su mi je opet dali isto tako hladnu, pa bi je opet uzeli da se nisam ohrabrila i rekla da ću je ja bolje zagrejati od lampe i zamolila ih da je ostave kod mene još neko vreme. A zatim je, tek uveče, dok sam se ja uveliko radovala našoj prvoj baby friendly noći, pedijatar ustanovio da je ona ipak prevremeno rođena i da mora da ide na poluintenzivnu negu i da neće sisati dok ne dobijemo za to njegovo stručno odobrenje, nego će samo tokom dana dolaziti svaka tri sata kod mene „na maženje“. Ostale smo u porodilištu još deset dana. Ona je imala žuticu, donosili su mi je na tri sata, osim noću; bila je veoma pospana, teško sam je budila na temperaturama iznad trideset stepeni u suterenu porodilišta; ti si me bodrila da uporno izmlazam grudi na svaka tri sata, i dok nije počela da sisa slala sam joj i najmanje količine kolostruma, a i kasnije, posle dojenja, i noću, kada smo bile odvojene duže vreme. Prvi znaci uspeha u dojenju su se pokazivali – svaki dan bi me pedijatar izveštavao da je merenjem telesne mase ustanovljeno da ona sisa po deset mililitara mleka više nego prethodnog dana, ali da ju je potrebno i dohranjivati. Stigle smo kući tokom njene treće nedelje života sa preporukom da sisa na tri sata i da je dohranjujem adaptiranim mlekom posle svakog podoja, babica ju je pohvalila i podržala je tu preporuku, a kasnije i pedijatar u Savetovalištu doma zdravlja. A beba je bila uredno uobročena, spavala je u krevecu posle podoja i dohrane naredna tri sata, dok je ne probudim, u kući je bio mir, imala sam dovoljno vremena – da se okupam, da jedem, da se igram sa dvogodišnjim sinom koji mi je toliko nedostajao u proteklom periodu, kao i ja njemu, da prošetam psa, muž zadovoljan, eto, tako smo zamišljali dobru bebu i zadovoljnu porodicu…
To je trajalo nedelju dana – a onda sam pozvala tebe u posetu da se posavetujemo u vezi sa laktacijom, jer mi je crv sumnje govorio da taj mir možda nije baš tako idealan, želela sam da zaobiđemo veštačko mleko. Ustanovile smo zajedno da mleka imam u određenim količinama, da beba odlično prijanja uz dojku i da joj dohrana možda i ne treba, barem ne u tim količinama, jer ćemo pokušati da stvorimo još mleka, dajući ga bebi na njen zahtev, a ne po satnici. Bojažljivo sam pokušala i… u kući je nastao haos, a u tekstu sledi svakodnevna majčinska jadikovka: činilo nam se da beba plače non-stop kad nije na grudima, a bila mi je skoro non-stop na grudima ili u mojim rukama, jer muž nije imao načina da je prihvati u svoje naručje, a ostali načini na koje je pokušavao da je uteši nisu u početku funkcionisali; nekad su plakali beba i sin u glas, nekad bih im se i sama priključila; svaki slobodan trenutak sam koristila za izmlazanje grudi i sakupljanje mleka koje bih joj davala nakon sledećeg podoja; a sinčić je bio sa bebom i sa mnom kod kuće, želeo je mnogo pažnje, igre i priča, da ide što više napolje, po mogućstvu na najviši tobogan i to tridesetak puta, ili da trči što brže i što dalje…; pa smo počeli svakodnevno da ga vodimo u vrtić, prema kojem je tih dana bio dosta rezervisan, svi četvoro smo išli – on kod tate u krilu, bebu sam ja gurala u kolicima, išli smo kolovozom, zbog nepristupačnih trotoara, a ispred vrtića, u koji muž nije mogao da uđe zbog stepeništa na ulazu, on je čuvao često uplakanu i glasnu bebu u dečijim kolicima, a ja bih nabrzaka presvlačila sina i predavala ga vaspitačicama na čuvanje, da bih sebi obezbedila nekoliko sati odmora; pa se on razboleo i nije išao u vrtić, a trebalo je da jede doručak, ručak, večeru i između užine, i da se redovno inhalira tri puta dnevno, i da se kupa, i da se igram s njim, i da ga čuvam da se ne povredi kao mala zverka zarobljena u kavezu, i da nastavimo sa odvikavanjem od pelena, što je značilo brisanje tepiha svaki čas; u jednom trenutku svi smo bili bolesni, čak je i beba šmrcala; i bebi smo morali spremati malecke eksperimentalne porcije adaptiranog mleka na svakih nekoliko sati, sterilisati i prati flašice…; jeli smo šta smo stizali, pas je grebao izlazna vrata… i babica me je saosećajno savetovala da mi to neće uspeti, a ni nasrtljiva pitanja povremenih posetilaca našeg doma „da nije gladna?“ nisu mi bila od velike pomoći… Uprkos svemu tome, uskoro sam se osmelila da dohranu ukinemo u potpunosti, makar na nekoliko dana, da proverimo hoće li se to odraziti na bebin napredak, a i tu si me podržala s rečima da neće ona uvek tražiti da sisa tako često, da će se njene potrebe ustaliti, i da će mi se sav trud isplatiti u situacijama kao što je ona kada beba u šetnji ogladni, pa bi trebalo da jurim kući da bih joj pravila dohranu i sl. Muž i ja smo bili odlučni da izguramo i tu fazu. On je uzeo nedelju dana godišnjeg odmora, preuzeo je na sebe veliki deo poslova oko kuće (nabavka, kuvanje), ali i u vezi sa sinom – obroke, velikim delom igru, kupanje, sušenje kose i večernje inhaliranje, spremanje za spavanje, pričanje priča pred spavanje… To je trajalo skoro tri nedelje i prva naredna kontrola u Savetovalištu donela je konačnu reč – dohrana je ukinuta i naša curica je u potpunosti prešla na mamino mleko. Uspeli smo! Naša mala porodica provela je dva meseca u teškim okolnostima, kada smo svakoga časa mislili da je baš sad trenutak da odustanemo jer više nemamo snage, a onda smo se sa novim vetrom u krilima izdizali u vazduh – i stigli smo do cilja, i dalje od toga – ne samo da smo beba i ja harmonizovale svoje odnose, nego su i tata i sin postigli novu, kvalitetniju dimenziju svog odnosa. U tome je nezaobilaznu ulogu imala i podrška koja je dolazila s tvoje strane i koja je zračila iz pokreta majki koje promovišu dojenje širom sveta – to je, konačno, bila stabilna i pouzdana podrška. Bila sam ushićena. Pričala sam drugima o tome, ali više nisam imala publiku kao dok sam se žalila da mleka nemam – ženama koje su dojile, a oko toga su se manje-više trudile ili nisu, dojenje je bila sasvim normalna stvar, koja možda po njihovom mišljenju i nije zasluživala toliko uzbuđenja, a ženama koje nisu dojile to je bila još samo jedna priča o dojenju koja možda i ne zaslužuje toliko zalaganja u današnje vreme; muškarcima i deci ta priča bila je potpuno nezanimljiva…
Kasnije je moj muž zaključio da sve srećne sise liče jedna na drugu, a da je svaka nesrećna sisa, nesrećna na svoj način, tako da bih zaključila ovo pismo tom parafrazom, jer je i situacija mojih nesrećnih grudi, iz kojih su potekli potočiči mleka, ne prevelikih količina, nego taman tolikih koje su potrebne baš mojoj bebi, postala srećna, time i obična, ista kao i druge, priča koja znači najviše meni i onima koji su u njoj najbliže učestvovali – na prvom mestu bebi, koja će od tada nastaviti da uživa u onom osnovnom, podrazumevanom, nezaobilaznom, nepreskočivom…
Srdačan pozdrav uz veliku zahvalnost,
Tekst je napisala: Milica – Gavrilova i Vedranina mati
Leave a Reply
Your email is safe with us.