Ne mogu se tačno setiti kada sam postala svesna koliko mi je važno dojiti svoju bebu i odlučna da u tome istrajem ne samo nekoliko meseci, već nekoliko godina. Verovatno se to desilo prirodno, kao što se prirodno razvijala sama trudnoća, osećaj za malo biće koje raste u meni, povezanost sa tim bićem i sa sobom. Žene sa kojima sam pričala o majčinstvu i trudnoći su one vrste žena od kojih najčešće tražim savete: autentične i originalne, koje imaju dublju viziju života od pukog životarenja linijom manjeg otpora, koje imaju puno životnog iskustva i mudrosti, koje se strastveno posvećuju nekom višem cilju, koje su najčešće duhovno nadahnute, svesne prirodnog ritma i prirodnih zakonitosti i trude sa da budu usklađene sa njima. Mnoge od njih su dojile svoju decu po nekoliko godina: 2, 3, 4, 5, 6. Živeći u takvom okruženju, bilo mi je sasvim normalno da očekujem kako ću svoje dete dojiti barem tri godine ili više od toga. I ja sam imala strahove koje verujem da svaka majka prvorotkinja ima (da li ću imati dovoljno mleka, da li ću uopšte imati mleka?!), što je potpuno normalno jer nikada nismo imale iskustvo da su nam dojke pune mleka. Moje su dojke pritom i vrlo male, pa mi je to povremeno provociralo strah, iako veličina dojki nama nikakve veze sa proizvodnjom mleka, ali tako razmišlja naš um kada se previše oslanja na ono što vidi. Tokom te prve trudnoće sam puno radila na sebi, pokušavala dotaknuti i probuditi one delove svoga bića koji su bili uspavani, a koji se prirodno bude kada se u nama razvija novi život: intuiciju, veru u sebe i u svoje ženske potencijale, prepuštenost prirodi i Bogu da me vode kroz ovaj proces. Kao što rekoh, ovi se delovi nas prirodno bude tokom trudnoće, ali je važno pripomoći im u tom buđenju, biti svesna svih otkrovenja, pažljivo osluškivati unutrašnji glas i prevazilaziti sumnje i strahove koje se isto tako prirodno pojavljuju. Moje ubeđenje je da ako se žena nesmetano posveti ovom procesu osluškivanja i osvešćivanja sebe tokom trudnoće, sve će teći po skladnom uređenju majke prirode. Ako ima i podršku bliskih ljudi oko sebe koji će je puniti pozitivnom energijom i vrednim informacijama, a ne strahovima ili nervozama, to je siguran put do uspešne trudnoće, porođaja i dojenja. Ja sam imala sreću da imam sve ove uslove ispunjene i prošla sam kroz jedinstveno iskustvo kućnog porođaja koji mi je dao priliku da budem slobodna i svoja kroz proces porađanja, da imam maksimalnu pomoć divnih žena baš onako kako je meni bila potrebna, i da se na kraju osećam kao heroj svoga života, sa prekrasnom bebicom koja je ležala na mojim grudima dugo vremena bez uznemiravanja, da se jedna uz drugu odmorimo od napornog puta kroz koji smo zajedno prošle i izašle kao pobednice. Naravno, u takvim uslovima je potpuno prirodno da beba posle pet minuta počne da sisa i da kolostrum nesmetano teče.
Od tih prvih pet minuta pa sve do danas, moja ćerkica nalazi najveću sreću i smirenje na mojim grudima. Ona je bila beba koja je prosto stvorena za dojenje. Toliko je bila smirena i blažena na mojim grudima da bi retko plakala. Dojila sam je na zahtev, a to je bilo prilično često, pa zato nije imala puno razloga za plakanje. Bila mi je u rukama ili na grudima skoro sve vreme budnog stanja, a noću bismo spavale zajedno sve dok nije počela previše da se vrti u snu, pa sam prešla na krevet odmah do njenog i dojila je kad god se probudi. Moj unutrašnji osećaj mi je snažno govorio da preko dojenja i bliskog telesnog kontakta ona i ja ostajemo u dubokoj povezanosti koja je započela dok mi je bila u stomaku , dok ne bude dovoljno spremna da se odvojimo, tačnije da se odvajamo kroz postepeni proces. Kao što je postepeno rasla u mom stomaku i kao što se postepeno razvijala ljubav među nama.
Kada je napunila deset meseci saznala sam da sam opet trudna. Prvo pitanje koje mi se pojavilo bilo je: kako ću nastaviti da dojim Malini? Sa mojim ubeđenjem da ću je dojiti do druge ili treće godine minimum, i sa njenom potpunom spremnošću da se to ubeđenje ostvari, bilo mi je neprihvatljivo da sada moramo to da prekinemo. Naravno, ginekolog mi je upravo to rekao, ali ja ga nisam ni pitala ni slušala. Počela sam da istražujem i na moje veliko olakšanje pronašla puno „živih“ primera majki koje doje dva deteta u isto vreme, i koje doje tokom trudnoće bez problema. Nazvala sam predstavnicu LLL kod nas (La Leach Leage, međunarodna organizacija za promovisanje i podršku dojenja) koja me je ohrabrila. Pričala sam sa pedijatricom koja je divna, širokoumna žena i veliki stručnjak u svojoj struci, kao i dugogodišnji vegetarijanac i praktikant joge, koja me je takođe ohrabrila. Istina je da se tokom trudnoće može desiti da dojenje pojača kontrakcije materice i dovede trudnoću u rizično stanje, ali to se jako retko dešava u praksi. Potrebno je jednostavno pratiti svoje telo i signale koje šalje, pa ako se tako nešto desi onda naravno treba prekinuti sa dojenjem. Dojila sam sve vreme trudnoće bez ikakvih problema sa kontrakcijama i bilo čime. Doduše, mleko mi je nestalo posle tri meseca, ali Malini je nastavila da sisa sa manjim intenzitetom, najčešće za utehu i uspavljivanje. Bila sam svesna da će to predstavljati koliko olakšicu toliko i preblem kada se rodi beba, zato što Malini nije htela zaspati ni na jedan drugi način osim dojenjem. Probala sam je odvojiti neinvazivnim metodama, pošto one druge nisu dolazile u obzir, ali bez uspeha. Davala sam joj flašicu sa formulom pre spavanja, ona bi je lepo popila i onako već u polusnu tražila gde je sika, a ako je ne bi našla, plač – nikakva flašica tu nije pomagala. Odustala sam, i pustila da stvari teku svojim tokom…
Razmatrali smo mogućnost ponovnog kućnog porođaja, ali smo se ipak odlučili za bolnički. Bilo je tu raznih razloga za i protiv, ali istina je bila da ovoga puta nisam bila dovoljno spremna za to. Nisam bila ni dovoljno podržana, ni dovoljno usredsređena na trudnoću kao prvi put. Nisam dovoljno vežbala, nisam se dovoljno odmarala ni opuštala, i više od svega sam jurila oko Malini koja je upravo prohodavala. Na žalost, nisam imala dovoljno vremena ni prostora da budem sama sa sobom i sa bebom u stomaku da bih nas pripremila za taj čin. Jasno mi je bilo da kod prirodnog kućnog porođaja žena mora da bude dobro fizički i psihički pripremljena, pošto će sve zavisiti od njene sopstvene snage i podrške osoba koje joj asistiraju. Nema stimulacija, indukcija, epidurala. Prvi put sam se porodila u Indiji, uz prisustvo dve babice iz Engleske od kojih je jedna imala 25 godina iskustva porađanja u kućnim uslovima (indijskim), a druga je bila mlada i neiskusna, ali divna i jaka kao anđeo koji je sleteo sa neba da nas blagoslovi. Takođe su bile prisutne i prijateljice sa iskustvom u porađanju, suprug i sestra, svi pozitivni, vedri, puni poštovanja i iščekivanja, svesni da svedoče Božijem čudu na delu – što je uistinu suština svakog porođaja, čudo stvaranja novog života. A sada sam bila u Somboru, jedina babica koja radi kućne porođaje u Beogradu, svi članovi porodice zaokupljeni sa Malini i u blagoj panici šta ćemo i kako ćemo kada nam se pridruži beba, neki novi porodični problemi, a sveopšto okruženje puno straha, nesigurnosti i neverice po pitanju trudnoće i porađanja. Tako sam silom inercije bila gurnuta da se ipak porodim u bolnici kao sav „normalan“ svet. Jedino što sam mogla da uradim je da unapred obezbedim normalne uslove, upoznam se sa babicama (da ne bude, evo me, banula sam u nepoznato) i najviše od svega, unapred najavim da želim da mi dete donesu što pre na dojenje i da bude stalno uz mene. Umesto divnog osećaja kada se odmah posle porođaja grlim sa svojom bebom na grudima, u blaženoj euforiji bez ikakvih lekova za smirenje, sada sam ležala sama na porođajnom krevetu pod sedativima, koje nisam imala pojma da će mi uopšte dati i koji mi nisu trebali, i neprestano mislila: gde je? kako je? kada će mi ga doneti? da li ga dohranjuju iako sam izričito zahtevala da to ne čine?! Nakon mog upornog dosađivanja doneli su ga tek posle tri sata (što i nije bilo toliko loše s obzirom da su ženama iz moje sobe donosili bebe posle 5-6 sati). Odmah smo počeli da ležimo zajedno i da se upoznajemo, pa je uskoro uspešno krenuo da sisa, iako malo nespretnije nego njegova starija seka koja je bila rođena u sretnijim uslovima. Izborila sam se da spavamo zajedno, uglavnom na istom krevetu, i da ranije izađem iz bolnice na svoju odgovornost – što pre u udobnost svoga doma, i što pre kod seke!
Susret između mene i nje nakon bolnice neću ovde da opisujem, to je ljubavna priča od koje i danas plačem kada je se setim. Sva sreća da je moja sestra bila sve vreme uz nju, danju i noću, pa je ipak ublažila osećaj odvojenosti pošto joj je ona kao druga mama, od prvog dana. A onda je usledila ona neizbežna noćna mora koja je trajala oko mesec ili dva privikavanja njih jedno na drugo, mene na njih u tandemu, i svih nas u vatri između dve bebe! U tih prvih par meseci to što sam nastavila da dojim i Malini se pokazalo kao nedostatak, pošto je bilo nemoguće izaći u susret oboma u isto vreme. I pored tetke, bake, dede i tate potpuno angažovanih, i dalje mi se srce cepalo kada bih bila sa jednim detetom i slušala kako ono drugo plače iz susedne sobe, jer mu treba mama. I to je to – mama je ipak nezamenjiva, to ne može ništa da promeni. Neko će reći, pa mogla sam ranije Malini da odvojim od sebe, da se navikne na nekog drugog (pitanje je ko je taj drugi koji toliko može da se odrekne svoga života, posla i slobodnog vremena da bi zamenio mamu jednom jednoipogodišnjem detetu?), tako da se ja mogu posvetiti bebi. Ali, da je odvojim od sebe? Pa to je upravo protivno svim mojim željama i ubeđenjima koje me čine roditeljem. I da sam je zaista odvojila, možda bi tih prvih mesec ili dva bili lakši svima, ali kako bih se ja kasnije nosila sa tom rupom u odnosu prema njoj? I kako bi se ona nosila sa time duboko u sebi? Jedna prijateljica mi je ispričala kako je njena dvogodišnja ćerka nakon rođenja mlađeg brata znala po pola sata da plače sama u sobi. A nije sisala. U svakom slučaju, to je vrsta traume i izazova za malo biće koje još ne razume da treba da bude tolerantno i strpljivo i odjednom da deli sve ono što je do tada bilo samo njegovo. Moja ćerka nije plakala sama u sobi, ali je povremeno vrištala i jecala na očigled svima. Kao i njen mali bata, koji je još manje razumeo, ali je osećao istim intenzitetom. Kako smo preživeli, ne znam ni sama. Uglavnom, preživeli smo, stabilizovali se, prihvatili ono što se mora prihvatiti. I naučili su da sisaju u tandemu. Iako nisam znala kako ću sve to praktično izvesti, jedna stvar mi je u glavi bila jasna – ne želim da se starije dete oseća da mu je uskraćena moje pažnja i bliskost zato što se rodilo drugo dete. Naravno, znala sam da će se povremeno tako osećati, to je neizbežno. Ali kako nju, koja je toliko uživala i nalazila utočište u sisanju, da gurnem sa strane, kao, sada ti je bilo dosta, sad je red na tvoga brata? Ja nisam imala srca da to učinim, pa koliko god da mi bude teško, mislila sam da ću ja lakše procesirati određene neudobnosti nego ona takav emotivni bol. Naravno, bilo bi mnogo lakše da je ona sama okrenula glavu od sisanja, ili bila indiferentna, kao što znam da su neka deca od mojih prijateljica. Ali ovakva kakva je ona, moje nasilno odvajanje od sisanja (jer bi jedino tako moglo) donelo bi joj puno bola i unutrašnjih konflikata, a to je zadnje što želim svojoj deci. Već sama ta činjenica da je prisutna druga beba koja sa pravom zahteva apsolutnu pažnju je dovoljna da malo starijem detetu (koje je takođe još uvek beba, samo malo veća!) donese veliki zadatak i puno izazova za prevazilaženje. To što je samo malo starija beba ne znači da mora odjednom da postane nezavisna, samostalna, bez zahteva i puna razumevanja! Ne samo da ne mora, nego ne može. A kako izaći u susret oboma, da se oboje osećaju zbrinuti i nezapostavljeni, to je zadatak za mamu i ostale članove porodice koji ga uče iz dana u dan, sa puno slaloma i spoticanja, ali i puno nagrada i topline oko srca.
Ne kažem da mi nekada nije teško. Prolazim kroz različite faze, ponekad mislim da neću moći više. Iritira me njihovo zajedničko sisanje, stvara mi nervozu. Nije to više tako lepo, prijatno i blaženo stanje kao kada mala beba sisa. Ovo su deca snažne volje i zahteva, nemirni i aktivni i kada su budni i kada spavaju i kada sisaju. Ali u isto vreme vrlo osetljivi, krhki, obazrivi, bojažljivi, perceptivni. Neko može reći da sam ih „napravila“ takvima jer im dopuštam tako puno bliskosti, ali ja znam da to nije tačno, da su takvi od samog početka. I ne mogu im uskratiti ono što im je još uvek potrebno. Objašnjavam i govorim, Malini već razume, čak se i trudi da svojevoljno manje sisa, što smatram velikim uspehom, ali o potpunom odvajanju još nema govora. Koliko će još da traje, ne znam. Samo znam da će sigurno da prođe, kao što je prošao prvi, drugi i treći rođendan; da će sigurno da sazreju da bi mogli mirno i bez prisile da prekinu sa tom navikom. Lično poznajem nekoliko mladića i devojaka koji su sisali po 4- 5-6 godina kada su bili deca, i izrasli su u stabilne, samostalne, zdrave osobe. Poznajem i njihove majke, još uvek su žive, zdrave i smeju se. Pa eto, imam razloga da se nadam da ću se posle ovoga i dalje smejati, biti zdrava i ispunjena, sa umirujućim saznanjem da sam dala sve od sebe, baš onako kako je priroda uredila, a ne nečije ideje, predrasude, civilizacijski ili modni tokovi. Isto tako ne smatram da je jedini put do zdravog deteta dugotrajno dojenje. Znam decu koja nisu bila dojena pa su opet izrasla u divne osobe. Ne volim generalizacije bilo kojeg tipa i trpanje svega u isti koš. Svi smo različiti, imamo različite istorije, psihologije, porodične situacije, potrebe. Nije svačiji put da doji decu u tandemu nekoliko godina, da spava sa njima, da provodi 24/7 sa njima. Ali naš jeste.
Svoju priču je i na ovom sajtu podelila Tamara- Malinina i Gabrijelova mati
https://mesecevadeca.wordpress.com/2015/08/06/nase-avanture-tandem-dojenja/
Leave a Reply
Your email is safe with us.