Iako sam u 36.godini ostala trudna nikada me ništa vezano za trudnoću i porođaj nije interesovalo jer sam računala da je sve priroda regulisala. Tek kada sam ušla u 6.mesec sam počela da dobijam razne savete, često kontradiktorne, i onda sam shvatila da se ipak moram edukovati.
Dojenje u mom slučaju nikada nije bilo upitno niti sam ikada sumnjala da ne mogu dojiti. To je prirodno. Zato smo se rodile sa grudima. To im je jedina svrha. Iako imam lepe, čvrste grudi, zaista im nisam videla drugu svrhu osim dojenja kad za to dodje vreme.
I za to sam htela posebno da se spremim. „Slučajno“ sam naletela na najavu predavanja o dojenju i odmah se prijavila. Devojka koja je drzala predavanje nije bila predavač, vec prijatelj. Toliko je bila prisna, zainteresovana, jednostavno sve objašnjavala da me nije bilo nista sramota da je pitam. Odgovorila je na sve moja pitanja, nedoumice i jos puno toga korisnog dodala sto nigde pre nisam pročitala.
Tada sam se osetila spremnom za taj čin. Imala sam scenario u glavi koji sam stalno premotavala (kad se porodim dace mi bebu da siki, čula sam da mamama često ne donose bebe pa sam, po tom mom scenariju, bila spremna svašta da uradim i kažem ne bi li mi dali moju bebu da je ja dojim, a ne da joj daju veštacko mleko na flašicu itd).
Iako sam jaka osoba i za mene ne postoji nemoguće, velika sam kukavica kad je u pitanju fizička bol, jako sam se plašila porođaja. Naročito što su me mame plašile sa svih strana. Ali sam sebi ponavljala da sam kao žena za to predodređena i da ću se poroditi kao što se žene porađaju, da je to neka nauka i muka sigurno ne bi, kako su druge tako ću i ja.
I došao taj dan, 40+4, četvrtak 22h, pukao mi vodenjak. Tek u subotu u 22h počela da se otvaram, spremili me za porođaj I onesvestim se. Zbog dodatnih komplikacija – carski rez. I tu više ništa nije bilo po mom pripremljenom scenariju.
Kada su me ujutru probudili haos u glavi, u duši, u srcu. Strah. Panika. A moram biti jaka jer sad imam bebu koju još nisam ni videla. A toliko sam želela da je odmah uzmem u ruke, i donese mi sestra tu malu dusu (i ode?!?!?!), a ona žmirka i jezikićem se oblizuje i ja je odmah, ne znam ni ja kako, stavim na levu dojku a ona ne može da je uhvati, uvlači se bradavica Prebacim je na desnu i ona odmah lepo uhvati i počne da sisa, kolostrum je odmah krenuo.
Plakala sam od sreće i što je krenulo na vreme, baš kad treba i što ona siki. Što umem da je držim, što sam umela da je stavim na sisu. Bože koliko sam bila srećna. I tada sam na sve drugo zaboravila, jer cilj je ostvaren, rodila se živa i zdrava, sisa, a ja kukavica preživela.
Trazila sam da mi je opet kasnije donesu, doneli su za 6h, sestra je bila tu, i rekla mi da mi nije dobra leva bradavica i da moram nabaviti silikonske jer beba neće moći da sisa. Odmah sam joj poverovala (greška!). Pri tom mi nije pomogla da beba pravilno uhvati dojku, ja sam je samo prinela i kako je beba uhvatila dojku sama prvi put tako je bilo do daljnjeg (greška!).
Treći put su mi bebu doneli sutradan popodne. Sve doneće, sad će, odoše po bebu i ja poverovala da im je stalo (greška!). A zbog carskog i tih iznenadnih komplikacija sam bila sama u sobi. Tek trećeg dana su me prebacili u sobu sa još jednom mamom (rodila blizance, jedna beba nije preživela, pa nije bila raspoložena…)
Insistirala sam da mi odmah donesu i bebu da stalno bude sa mnom. Tada sam prestajala da je dojim samo kad zaspi, ali se budila na 1-2h. I kad god se probudila stavljala sam je na sisu. Međutim, sestre su me opominjale da to ne smem da radim, da beba jede na 3h, ne sme vise od 15 min po dojci, a na svim okolnim zidovima su bile slike sa porukama da treba da se doji na zahtev (naravno!).
Ta poslednja 2 dana u porodilištu nisam ni jednom legla u krevet jer nisam mogla da se popnem na krevet, a beba je stalno plakala. I čim bih je stavila na dojku ona bi prestala, mada je više bila na desnoj, levu ni sa silikonom ni bez nije baš prihvatala.
I možda i nije bila gladna, ali joj je trebala mama. Bila je uplašena, odvojena, sama, nije na to navikla. Tada sam videla koliko ta bliskost bebi znači. A trebala je i ona meni, dušu da mi zaceli.
I samo sam jedva čekala da odemo kući, da će kod kuće sve biti lakše.
Sticajem okolnosti moj partner, bebin tata, je bio u Australiji, zbog korone nije bio sa mnom tokom cele trudnoće ni na porođaju, nije došao po nas u porodilište, već moji roditelji. I trebalo je da budemo kod njih dok on ne bude mogao da dođe.
Moji roditelji su diiivni ljudi i itekako mi je bila potrebna njihova ljubav i podrška, kao i njima da nam je daju.
Kući su me sačekali svi mogući napitci za koje smo čuli da povecavaju količinu mleka: piskavica, kvas, boza, čaj za dojilje, prolom voda jer nje najviše mogu da popije i non-stop sam pila nešto od toga.
Posto se drzavna patronazna najavila za 2 dana, zvala sam privatnu, koja mi je, između ostalog, ponovila više puta da moram da dojim dete na 3h i isključivo na 10 min po dojci. I konstatovala je da je dete gladno, da je na manjoj kilaži nego po izlasku iz porodilišta i savetovala da odmah uzmemo dohranu. Državna je kasnije isto predložila.
Ja to nisam ni registrovala, a mama je odmah otišla po dohranu. Pripremila je flašicu, dali smo joj posle podoja. Nisam joj više htela davati tu hranu ali posle dojenja je uvek plakala pa sam ulazila u svađe sa mamom koja mi je stalno ponavljala da moja teorija očigledno nije dobra jer je beba gladna. Nije želela da beba bude gladna. A meni je bilo sve teže jer nisam mogla lako da je nakačim na levu dojku, silikon ju je nervirao, nije imala toliko snage da povuče, mene je nervirao jer nisam mogla da držim i silikon i da njoj bude udobno, po savetu patronažne morala sam da se izmuzam (u porodilištu nisam – greška!) pa joj opet dajem na flašicu sa čim se isto nisam slagala jer mi je to neprirodno, ali sam se tešila jer ipak pije moje mleko.
Posle dojenja je uvek plakala, mama navaljivala da joj dam flašicu, a ja bez podrške, borim se sa samom sobom i svojom verom i uverenjima i tako sam posustala (greska!).
Sa svakom novom flašicom mi je bilo sve teže, kao da joj nisam davala hranu već nesto loše. Imala sam kamen u želudcu, ali, da, čim joj nismo dali tu dohranu plakala je jer je bila gladna. Beba je odjednom pocela da se osipa, imala je bele bubuljice svuda po licu kao da je u pubertetu, i jako je brzo napredovala, narocito u obrazima sto mi nije bilo bas normalno da tako brzo napreduje. Kako bih uspostavila neki red picela sam sve da pišem: kada sam dojila, koliko je popila veštackog mleka, koliko izmuzenog.
Vrhunac ove drame je bio nakon 3.nedelje kada beba više nije htela ni desnu dojku, vec samo flašicu. Očajna sam pozvala Jasminu i za samo 3 dana mojim mukama je dosao kraj (puno mi je pomogla i evidencija koju sam vodila!). Zahvaljujuci Jasmini moja beba sisa 7.5 meseci i sisaće dokle god bude želela (nadam se da neće bas kao njen tata, do polaska u školu). Jasmina mi je vratila veru i od tada sam svoj na svome. Pružila mi podrsku kada mi je bila najpotrebnija. Ostvarila moj san. Moju bebu učunila srećnom jer ne moze se meriti to blaženo stanje na njenom licu kad uzme maminu dojku u usta sa flašicom. Tih par prvih sekundi njenog užitka na dojci mi vredi svih borbi.
Zahvaljujuci tome što sisa lako smo prevazišli grčeve, umirila se svaki put kad sam je stavila na dojku. Isto radim i sa zubićima, uvek se umiri. I kada je nervozna, i kada je noću uznemirena…
Zahvalna sam svaki put kada je dojim. Svaki put osvestim taj momenat, često zaplačem od sreće, jer je to jedan tako božanski čin.
Moram spomenuti da nam je Jasmina još jednom pomogla. Na kontroli kod endokrinologa, kada je beba imala 5.5 meseci, doktorka mi je rekla da moram prestati da dojim da bih mogla uzimati terapiju. Jasmina se nije složila sa tim i uputila me dalje gde da tražim pomoć, jer zna puno mama koje uzimaju terapiju i doje. Takođe, dala nam je smernice i za uvđjenje čvrste hrane. Za sve je tu.
Sve mame i one buduće bih savetovala da se dobro edukuju, obezbede na vreme savetnicu za dojenje i ne slušaju nikoga sem svoj instinkt i svoju savetnicu. Obezbedite svoju podršku na vreme, jer kada prorade hormoni i emocije, podrška je najvažnija.
I ne zaboravite zašto imate grudi.
Želim svima puno ljubavi, dece i puno zadovoljstva u dojenju naših malih anđela.
S ljubavlju,
Nedina mama, Emina
Leave a Reply
Your email is safe with us.